Pretraživanjem je pronađeno ovoliko pojavnica: 2225

Prikaži sve pojavnice (Neko će vrijeme biti potrebno da se učita)

Pritisnite ovdje za izvješće Pojavnica u kontekstu

Pojavnice 1-100:

Kad sam rieč dala, da ću za Ništića poći, mislila sam, da ću taki dušu izpustiti; pala sam u nesviest, i onda, kad sam k sebi došla, vidjela sam tebe, gdje u ruki dragu onu knjižicu držiš, koja će mi možebit spasenje dati, te onda ću se uvjeriti i cielomu svietu kazati, neka ljube milu svoju narodnost i grle sladki svoj narodni jezik; jer to me sačuva od strašnoga ponora, dakle, to će sačuvat svakoga od propasti. Sbogom, Petre, sklapaju mi se oči, ja – zaspah. –

na čaj da se lakše s njim porazgovorim. No, ostavimo to i reci mi istinu zašto mi nisi htio nikad pisati? - To je stvar sasvim naravna! Ja se ponosim što poznajem ljude, njihove strasti, mane. Mislio sam da je bolje nikad se ne ženiti, negoli biti zao suprug. Htio sam vidjeti svijeta, uvjeriti se da li je ono čuvstvo koje za Olgu osjećam prava ljubav, vječna, postojana i nepokolebiva. Nisam htio pisati da se što manje Olge sjetim, te sam se tako uvjerio da je iskreno ljubim, da je svesrdno obožavam. Vidio sam dosta žena, da, i u Parizu i u Beču i po cijelom svijetu, ali

- Eh, kada bi ljudi bili uvjereni da ste samo zbog načela odstupili od dvoboja, onda vam se ne bi moglo ništa upisati u trpljenje za načelo; jer se ono u tom sastoji da vi za sebe nosite uvjerenje da niste odstupili od dvoboja od straha, a od ljudi ipak nosite žig sramote jer nećete nikoga uvjeriti da niste kukavica. - Za danas ću ostati samo u teoriji protivnik. - Po volji- svrši Eskulap razgovor te zamukoše svi. Svjedoci pogledaju na ure i zapovjediše da se jače potjera. Tišina u naravi uznemiri se laganim povjetarcem koji dizaše u vrtuljcima po

supruzi, grofici Olgi, ona će te prepoznati! - A baci li me i ona napolje? - No Podgorski neće uspjeti sa svojom ženidbom. Ona ga neće htjeti kad se bude uvjerila da još treba s tvojim životom računati. - On ima isprave da je grof Laca mrtav, odnosno ja, pa će je uvjeriti. - Što još! Isprave! Papir nije krv! - Pa što poslije? - Ja još sama ne znam. Ali će doći svojim redom... - A sada? - Sada? Eh... takva pitanja rješavaš ti... Laca i drugarica mu odvukoše se u posljednju krčmu mjesta Krapine.

što je naveo staricu na tanak led i što ju je onako lukavo ispipao. Luka bijaše čovjek, koji je živio u uvjerenju, da bi mogao nadmudriti i samu sotonu! Ej, lako ti ga njemu sada! Nestrpljivi Alfredo neće više moći da mu spočitava ono sto forinti i da ga grdi, jer će ga on doskora uvjeriti, da ga nije htio obigrati, obećavši mu, da će savjesno ispuniti, što bjehu međusobno na vjeru uglavili. Kad prispije kući s bremenom kolja, odmah popita za kočijaša Lovru, no ni ovoga nije bilo kod kuće, jer se bješe nekud odvezao s mladim plemićem. Luka Kopris

dižu, te nas pohadjaju, — prepuštam to starim babam i mojemu dragomu špiritisti magnificusu, — ali što mi ljudi možemo znati? Ima toliko toga nepojmljiva, što je izvan naših ćutila, te je sve uzalud; tko je nješto dulje živio, mogao se uvjeriti, da ima nješto više, metafizično nad nama. Neka Štefičin Büchner makar po glavi skače, mene lje ne će uvjeriti o protivnom! Zbilo se to, što ću vam kazati, baš ovdje u Brezovici, i — mislim upravo na badnjak ili na staro ljeto,

možemo znati? Ima toliko toga nepojmljiva, što je izvan naših ćutila, te je sve uzalud; tko je nješto dulje živio, mogao se uvjeriti, da ima nješto više, metafizično nad nama. Neka Štefičin Büchner makar po glavi skače, mene lje ne će uvjeriti o protivnom! Zbilo se to, što ću vam kazati, baš ovdje u Brezovici, i — mislim upravo na badnjak ili na staro ljeto, — točno više ne znam, tà tako je dugo već tomu. Bio sam već jurat u Požunu, posla nisam imao mnogo, pa kad se

potrebit dom. Samo što nisam u punoj državljanskoj kreposti jecao s pjesnikom: "U tvom polju daj mi groba!" Velite vi, umnici svijeta, da nije ništa apsolutno u ljudskim spoznajama, velite da dva puta dva može na Jupiteru biti pet, ali pogledajte dobro na svijet i na ljudske duše pa ćete se uvjeriti da su gluposti vječne i apsolutne. Oh!- i on je sve dublje ronio u take misli, kadagod padajući u glasne monologe. - Ne, ne, nije bilo vrijedno! Što težite za spoznajom kad sve to što ljudski duh izmisli nije istina. Oh taj duh! Čitave biblioteke pune su o nauci slobode,

cieli organizam svome razspu. Na prvi pogled uvjerio sam se, da biedniku nema pomoći, a izkaz liečnika podkriepio me posve. I zbilja — još isti dan opazio sam, da nesretnik bulazni — gotovo mahnita. Silomice htjede i nas i sebe uvjeriti, da mu je premještenje stiglo i da će što prije na put. Prvi čas, što mu je ta misao došla, poveseli joj se, no za kratko vrieme — opet se tužio i govorio, da je i ovo premještenje za njega nesreća te se nema čemu radovati. Sirota

— snažna vesela, sretna ljubovnika. U čudu se pitah: je li to ljubavni sastanak bio? Gotovo mi je neponjatno bilo, — i čisto niesam mogao vjerovati, da ova seljačka srca u istinu ljube. *** Naskoro sam imao prilike uvjeriti se o toj ljubavi. Saznao sam za Jankovu stvar. Njegova se zadruga dielila. Njemu je pripadao najveći dio, no baš s toga nikako nije moglo kod njegovih domara doći do sporazumka. On je svaki čas trčao u grad, da pospješi diobu, jer je od

Eh — dogadja Vam se tako u svietu. Dok sam bio mladji i gledao jednako, kako vještiji „Sokolovci“ vječno preko moje glave skaču: ja sam —što da tajim — trpio od toga. Istina nikada iz nenavisti, — tek me je boljelo, što sam se morao uvjeriti, kako je u svietu sve samo sreća i ništa nego sreća. A kad su me zapostavili, uviek sam se morao odreći koje to nade — koje to želje. Najzad projurilo vrieme nadâ, i željâ, — a tim i laglje podnosim svoj križ. „Ja perežil svoi

domorodca, koji se nije ustručavao svakom prilikom i na svakom mjestu narod po mogućnosti zastupati; izgubio je narod naš u njem vrlo čista i neporočna značaja čovjeka. Ja sam s pokojnikom do posljednjih dana dopisivao i mogu vas uvjeriti, da je u plemenitoj duši njegovoj nevolja, koja narod tišti, odziva našla, i Bog zna, nije li i to doprinielo, da je prerano u hladni grob otišao. Mogu vas uvjeriti, da je jedna od najtoplijih želja, koju je pokojnikova

Ja sam s pokojnikom do posljednjih dana dopisivao i mogu vas uvjeriti, da je u plemenitoj duši njegovoj nevolja, koja narod tišti, odziva našla, i Bog zna, nije li i to doprinielo, da je prerano u hladni grob otišao. Mogu vas uvjeriti, da je jedna od najtoplijih želja, koju je pokojnikova plemenita duša pred Tvorca doniela, da se Bog našemu narodu smiluje i da ga od svakoga zla oslobodi. Trud nastojanja mu bijaše, da si naš narod onaj uvjet

Ratković onaj list i dade mu ga, da ga pročita. Svietlo lice Klarićevo smrkne se u isti taj tren. — Vi dakako ne ćete na to pristati?... reče povrativ pismo natrag. — Kako ne, ma vidite, da oni ulažu u me sve svoje nade, a ja mislim, da ste se već i vi o mom otačbeničtvu uvjeriti mogli. — Očuvaj Bože, da bih ja vama poricao rodoljublje, ali mislim, da bi vi još rodoljubivije činili, kad ne bi kandidirali... — I vi ste dakle čovjek, koji u negaciji i zatajivanju vidi najveću mudrost i naš spas, ali ja usuprot mislim, da bi baš nama trebalo

kapetana, jer je sada bio uvjeren da će mu izbiti iz glave crne misli. I kapetan je prekrižio ruke na prsima i još se raskoračio da lakše odoli navali. Natežući desnicom brk, gorko se smijuljio i zurio u Sablićeve oči, kao da mu kaže: govori koliko hoćeš, ali me nećeš uvjeriti da Nijemci kopaju jamu knezu Petru. - Ti si, dakle, zaboravio na sabor u Topuskom od godine 1535?... upita ga razdraženo prefekt Sablić. - Znam da je taj sabor bio buran... - Buran, i kako buran, junački sine! Sastali se velikaši i plemići u Topuskom da se

Čekam da je smekša glad... - Ti si uistinu mudar! Hajdmo! Još se nisi načupao te pečenke? - Već sam ja neke tako pripitomio- pohvali se Weginger. - Kako si čuvstven!... Čuješ, Ivane: kad je tako lijepa, daj je našemu generalu da i njega izgrebe. Mi ćemo pak uvjeriti generala da ga je malko ranio na junačkom megdanu jedan od najhrabrijih turskih paša koga je on u dva hipa nadjačao, ubio. - Ne dam je nikomu. Bude li svojeglava, neka pogine od glada i studeni u podrumu, pak u noćno doba pljus u Koranu! - He, he: ti si već desetak u

- A to bi bilo?- pogleda mu ban u velike sive oči. - Prije svega dopustite mi da vas nešto upitam. - Izvolite. - Već je davno što sam opazio, na svoju žalost, da se vaša milost... ne znam, kako bih rekao, da se- ne pouzdaje u mene. Kneže, brzo ćete se uvjeriti da ste me krivo sudili. Vi možda mislite da sam i ja kriv ovom današnjem stanju u državi... - Molim vas kako biste vi bili tomu krivi?... - Kneže, nešto se iza brda valja: u državi će nastati golem preokret. Znate li tko je kriv nezadovoljstvu naroda? Tomu je kriv samo

začuđeno gledaše bana koji mu razjasni: - Kapetan je Bukovački prekoračio punomoć što sam mu ja dao: ja sam mu strogo zapovjedio da ništa ne uglavi. Dao sam mu naputak da samo ugovara. Meni bi drago bilo da mi je Bukovački poslao sa sultanovim potpisom samo nešto što bi moglo uvjeriti kralja Leopolda da sultan misli na nevjeru. Što je učinio Bukovački? On je sklopio sa sultanom ugovor dakako samo usmeno. Nikad neću pristati na taj ugovor! Odlučno i sveto prisežem da neću nikako i nikada na njega pristati! - Što da učinimo?- zabrine se Fran. -

se:- Radit ćemo tako da se urotnici ne prestraše, da budu što manje oprezni. Treba raditi protiv njih, a ništa govoriti s njima o uroti. Mi kao da ne znamo za urotu, mi u nju ne vjerujemo dok se nagađamo s urotnicima. Druge pak ugledne ljude, osobito poslanike svih država, treba posve uvjeriti da su Zrinjski i Frankopani skovali najstrašniju urotu. Ako poslanici koga od nas štogod zapitaju, mi treba da šutimo, jer bi oni mogli javiti urotnicima što su od nas čuli. Mi samo šutimo. Oprezno! Vaše preuzvišenosti znaju da će se za Zrinjske i Frankopane mnogi zauzeti a prvi

želi da se pomire ban i kralj. - Bog čuo te vaše želje!- uzdahne biskup. - Zamolite bana da odmah pohiti u Beč. Recite mu da svi čeznemo za izmirenjem. Najviše ja, kao prvi ministar jer znate kako je u državi gdje nije mira. Što se mene tiče, ban Petar će se brzo uvjeriti da sam mu iskren prijatelj. On bi morao znati da ga ljubim kao brata. Oh, nesretne li razmirice! Da, moja je dužnost sve učiniti za onoga čestitoga Petra! Mnogi su njegovi zahtjevi opravdani, velim opet: mnogi!- snizi Lobkowitz glas.- To ja iskreno kažem vašoj presvjetlosti, posve

će mu se naći lijeka. Biskup još piše kralju da se većina hrvatskih velikaša i plemića odbila od bana. Marko Forstall pismeno se obvezao i svečano se zakleo 29. ožujka 1670. pred grofom Rottalom i barunom Hocherom da će svojski uznastojati da ban dođe u Beč, te kako će ga uvjeriti da su mu "vrata cesarske milosti" otvorena ako se pouzda u dobrotu i milost cesara i kralja Leopolda I. koji se želi s njim pomiriti. Forstall je ovako završio svoju obvezu: "U vjeru svega vlastitom sam rukom potpisao ovu svoju obavezu i obećao pod svećeničkom vjerom da ću je sveto i

shod iznad glavnih vrata oružnice izašao je gradski načelnik Matija Eierl von Eiersberg s gradskim sucem i sa njegovim prisjednicima Mihovilom Marklom i Hannsom Grubelom. Sve domaći ljudi, odjeveni na blagdansku. Razgovarali su se na onom shodu veoma važno i dostojanstveno, kao da su htjeli uvjeriti onolike svoje sugrađane da su u vječnom službenom poslu, da je njihovo djelo sve ono što se danas zbiva, da se sve obija o njihove glave. Sunce bilo već osvijetlilo pročelje oružnice i nešto trga pred njom i lagano se primicalo k onom crnom podu gdje se sjajila sjekira na

što je carski službenik. Momak od same neprilike nespretno se otimao tolikoj slavi, nu Marija se nije na nj toliko ni obazirala; ona je u prvom redu govorila radi sebe, jer je s osobitom nasladom nastojala uvjeriti ljude, da je u toj kući najljubežljivije čeljade. Za malo izadju iz kuće Marko i brat mu i porukovaše se s Milom; za njima sletješe se u tren i bjeloglava djeca, složiše ruke na ledjima i gledahu koji čas

starješinama. Kad bi on htio dići svoj glas: Birajmo Ivana Dabovića — nema dvojbe, da bi povukao za sobom barem trojicu, koja se u pitanjima oko obćinskih stvari nijesu mogla osloniti na svoj sud. Dok se spremaše, kako će uvjeriti starca, da ga samo želja oko napredka ove obćine nuka, da se primi težka i odgovorna mjesta obćinskoga načelnika, zgodi se, šta je držao, da će mu starca samo tisnuti u krilo. Znao je, koliko djed miluje Lucu, koliko

odlučno, kao što je odgovaralo ozbiljnosti i veličini povoda. „Kada Vaše Veličanstvo zna uzrok, rad kojega smo došli“, govoraše Pálfy, „onda mogu biti i kraći, nego li sam nakanio. Na ime svih krajeva Ugarske, na ime svih županija i slobodnih kraljevskih gradova moram uvjeriti Vaše Veličanstvo, kako je sav narod nemilo dirnut i potresen time, da je po previšnjoj odredbi Vašega Veličanstva kruna sv. Stjepana, taj davni i nama svima sveti simbol kraljevstva, prenesena iz Požuna u Beč...“ — Kruna pripada vladaru, meni, — prekinu car strogo

srdcu, da joj ruke ne poljubi. Djevojka nije znala, što bi počela od čuda, napokon se razsmijala i rekla: „Jeste li pri sebi, grofe Hinko?... Vi meni ljubite ruku?... a stariji ste od mene za osam godina... “ Grof bijaše sav smeten s te opazke, i jedva mu je pošlo za rukom uvjeriti ju, da ta počast nju ide i po rodu i po dobi. — Vi, baroneso, spadate već u družtvo odrasle mladeži... uvjeravaše ju grof. — Lane sam još nosila kratke oprave... prekide ga Rosina. — Ništa zato, — odvrati grof, — al danas ste već gospodična, koja si

u Gradac i razpitam se o stvari u boljarskih krugovih. Svuda mi potvrdiše, da je istina, što mi javiše, ali da grof i njegova porodica odlučno taje čin. Dragunski častnik bio je, valjda na želju grofovu, preko noći premješten iz Gradca nekamo u Češku, pa i to me je moglo još više uvjeriti, da su istiniti glasovi o zaručnici moga sina. Podjoh grofu i umolili ga, da mi kaže, što je na stvari. Kako sam očekivati mogao, grof i grofica tajili su odlučno čin svoje kćeri, nu uprkos tomu moradoh im očitovati, da sam inače uvjeren, i da u takovih prilikah ne može biti

je strani istina. Nije mogao kazniti nikoga. Brojke, koje su na nekih kucah crnim mastilom napisane bile, znale bi preko noći izčeznuti. Na odgovornost pozvani branijahu se tim, da je brojke kiša ili snieg oprao, ili tko nepozvani izbrisao. Valjalo je s toga ići od kuće do kuće, pa se uvjeriti, da li su brojke još na svojih mjestih. Sve ove potežkoće u izvadjanju popisne naredbe javljene su dvoru, kamo su takodjer neprestano stizale predstavke županijâ, osobito ugarskih, koje su sve oštrije glasile, odkad su započele propisne predradnje. Neke županije nisu se

Dvorska gospoda, koja su služila kod locumtenencije u Budimu, zabrinuše se i još više uplašiše, da bi moglo doći do obće pobune, s toga opisaše vladaru istinito, kako stvar stoji. Cara su ogorčile te nepovoljne viesti. On se rieši, da će sam doći u Ugarsku i tu se na svoje Oči uvjeriti, da li su duhovi tako silno uzbudjeni. Pravi uzrok, zašto dolazi u Ugarsku, imao je ostati zatajen. Iz Beča bude razturen glas, da vladar ide u Budim i Ugarsku, da razvidi stanje vojske i da drži velike smotre nad četami, a pravi uzrok njegovu dolazku bijaše taj, da svojom

nikako ne ide iz glave… Ja ga ljubim i ne bih ga pregorjeti mogla… Ah, zašto ne znaš, što je ljubav, da bi me razumjeti mogla…. — Al će Hinko znati… — On ni ne sluti, da ga ljubim… Kada bi bar znao, da ga ljubim… — Ja ću mu kazati, — požuri se Rosina uvjeriti prijateljicu. — Danas biti će s otcem na večeri kod nas i ja ću mu sve kazati… — Što ćeš mu kazati, zlatna moja Rosinice?...Da čujem! — Kazat ću mu, da si jako zaljubljena u nj i da bi njega najvoljela imati za muža… — Ah, ne, ne!... To

komisarijatu, a zaladsku da iz njega izluči... — Ja ću Vašu molbu temeljito izpitati i uvjerim li se, da takovo zaokruženje komisarijata neće biti na uštrb uprave, ja ću Vašu želju uvažiti, — odgovori car. — Veseli me, da s pouzdanjem govorite sa mnom. Vi ćete se uvjeriti, da niste uviek pravo radili. Gdje je moguće, gdje je nuždno ili probitačno, ja ću popustiti i inače odrediti. Tako sam eto i glede uvedenja njemačkoga jezika i bez Vašega posredovanja odredio, da se počeka s tim uvedenjem još podruga godina. Doduše „lingua

— nastavi grof, koji se nimalo nije smeo radi svoga preslobodna, možda i nedolikujućega govora, — ako govorim onako, kako mi je na srcu. Vaše Veličanstvo dozvolilo je preblagostivo, da govorimo što iskrenije i ja se tom premilostivom dozvolom služim, pa se uslobodjujem najpokornije uvjeriti Vaše Veličanstvo, da naš gospodin carski komisar nije bio najsretnije ruke, kada je imenovao činovnike u svom komisarijatu. Ponamjestio je svoje uhode i prilizice bez obzira na sposobnost i poštenje. Od takovih činovnika ne može nitko imati nikakove koristi. Veli se: vršit će se

što ti sve ne vidiš! Ljubojevićka. Ja sve to dobro vidim na ove moje zdrave oči. Ljubojević. O kamo sreće, da ti je i pamet tako zdrava! Ljubojevićka. Ti me ipak ne ćeš o inom uvjeriti, ma što govorio. Ja sam već baruna za subotu na objed pozvala. Ljubojević. To si ti učinila? Ljubojevićka. Pa onda? Ljubojević. Nisam li ti već rekao, da ne pozivaš

I mene, htjedoste reći. Barun znamenovno slegne rumeni. Cvietićka na stranu. Bezobraznik! Ne marim za to, kako sudite o Milkoviću, ali što se tiče moje osobe, mogu vas uvjeriti, da o mojoj darovitosti nije još nitko posumnjao, pače ljudi, koji se razumiju u pjesničtvo, čestitaju mi na velikom napredku. Barun. Medju te spada u prvom redu grof Milan, je li? Cvietićka. Sigurno!

Hvala bogu, pravac njegovu životu već je odmjeren i on želi mirno da na tom putu pođe i radi. Napokon, možda je sve to i opsjena, možda on to i krivo vidi." "O tome treba čovjek da se još uvjeri." A na što njemu, zaručniku, ovo uvjerenje, nije se pitao." "Da, treba se još uvjeriti!" šapnu u misli. Stojeći tako do prozora najednom opazi pred kućom dvorskoga iz Dobrovca. Mali zdepnjaković Mihalj Hrestak micaše se s ceste. Pavao mu se Petrović obradova. Volio je tog čovjeka što se gunđajući ili pjevuckajući pleo oko Dobrovca, a i mladost njegova

ukinuća kmetstva, kad je neuki i neobrazovani seljak pao u ruke lukavih i rafiniranih obćinskih pisara i načelnika. Svrha je pripoviesti, da upozori obrazovanije krugove na štetni indiferentizam spram seljačtva; najpače želi pisac uvjeriti vlastnike dobara, koliko je štetna teorija ne pačati se u obćinske poslove svoga sela. Da piscu namjera bolje uspije, poslužio se, pored mnogih smiešnih prizora i razgovora, pretežno tamnim bojama, te je onamošnje prilike

čudne stvari pripoviedaju o tom Magurskom… priznajem ti, da umirem od radoznalosti, da ga upoznam. — Tako! — nehajno dobaci Eva. — Poznaješ li ga? sbilja? — Mogu te uvjeriti, da gubi, kad ga izbliže znaš: uobražen, tašt i te kako tašt!… Najvolio bih, da Evi pokažem jezik i jedva se od toga uzprežem, a ona svraća k meni vragoljaste svoje ljubičaste oči i

treba dodavati, da je u obćini Šupljoj Glavi bio uveden najnoviji i prema zahtjevima civilizacije najsgodniji sustav pojedinačkog zatvora. Neka o tome ni zli jezici ne posumnjaju. I danas se još svatko može uvjeriti, da se u načelnikovu svinjcu u šupljoj Glavi nalaze četiri pregradka. Uznici su tu osamljeni sjedjeli u družtvu sa životinjama, o kojim neka „Zoologija za uporabu omladine“ veli: „Svinja, životinja s

lupne se svojim dugim dlanom po čelu i izpripovjedi mi, kako su u samostanskoj školi jednoć htjele da čitaju Fausta, ali im je učiteljica duvna sakrila sve ekzemplare, jer da je djelo bogumrzko. Po tom i ne zna ništa o tom umotvoru. A zatim pokuša po tipkama. Sad sam se mogao uvjeriti, kakva li je majstorica na glasoviru. Gotovo izvrstno umah od lista pogodila je sviranje. Kad je pak po drugiput uzela, bila joj igra upravo savršena. Svu divnu nježnost i sladku strast Gounodove muzike, sav onaj veliki izražaj ljudske ljubavi, što se u krasnoj toj kompoziciji nalazi,

ja sam stara, u jedanput dodje smrt, kud će ona sirota? — Tà radije u službu, nego li ovako! — O, radije sam svoja gospodja u najgoroj kolibi, nego li tudji sluga u najsjajnijoj palači. Nije — nije dobro ometati tudje pragove. Gospodja Barbara nije me naravski mogla uvjeriti. S Denizom nisam više te večeri o tom razgovarao. A i poslije riedko se medju nama povela o tom rieč. Ona kano da se ugibala tome. Očito joj nije bilo drago o tom misliti, kamo li govoriti. I ako se desilo, te je nastao razgovor o tom, uvidio sam, da je njom posve ovladala neka

Jedinica mi je!— krasnoslovio je par dana prije te slave Lidijin otac.— Ti znaš, sinko moj, da sam prestar, e bih još koje dijete dočekao. Što je moje, to je i njezino, vaše. Tko bi od prvoga bogataša u gradu više i mogao očekivati! Medjutim i prije godine dana morade se Fran uvjeriti, da je i njegova tasta zadesila jednaka sudbina kao i oca mu. Mirno je morao slušati, kako mu poslovno razlaže tast: — Nagle nesreće, neuspjele kombinacije! A u glavnom povukao me za sobom tvoj otac svojim padom. Zabadava, sve se te stare domaće firme ruše, a stranci dižu

Amadeja ruglu. A Amadej se samo smijao. — Ali ja vam ne vjerujem. Stvar se čini u svojoj suštini previše istinita i jasna, a da bi bila plod vaše fantazije. — Pa ipak jest. — Vi me ne bi mogli o tom uvjeriti. — Zašto ne? — Dakle kako? — Eto tako: u mom rodnom mjestu nije uopće još ni bilo nikada kapelnika, dakle ni takva, koji bi se zvao Jahoda. — Ako je istina? — Istina

nemam nikakog svoga imutka; što je tu, to je otčevo, dok živi, — nemam ni službe; — pro secundo: imamo duga, koji najviše pada na moja ledja, dok sam još bio častnikom... — Što mi to pričate, to ja sve već od prije znam, — reče žestoko barunica. — Htio sam samo uvjeriti vašu milost, da imam mnogo razloga biti opreznim. — A što ste onda došli? — prodere se gotovo grubo barunica na plemića, koga to ipak ni malo nije smelo. — Došao sam, da učinim drugi predlog vašoj milosti, — odgovori Domjanić s mirom, koji je barunici

otišao iz Ravna, napisa list vicebanu Rauchu, gdje veli, da ne zna doduše, što će mu kolega Saić izviestiti, ali se sve boji, da se Saić vara u kmetovima i da će vicebana krivo uputiti. — Ja sam — zaključi Rafaj svoj list — bio glavom tamo, vidio sve na svoje oči i mogu uvjeriti vašu velemožnost, da ne će biti dobro... Dobivši službeno izvješće od podžupana Saića i privatno pismo od svoga znanca Rafaja, nije viceban znao, što bi učinio. Stvar mu se učini ipak sumnjiva i on se bješe već riešio, da će kao veliki župan križevački, koja čast

da ne bude samo bez gospodara, a odmah za tim se požuri, da Stjepana izruči komisaru. — Ti ćeš se još večeras staviti pred Althana, — reče Ignacij bratu, koji ga je nestrpljivo čekao. — Grof to želi, pače on mi to zapovieda. Dugo smo govorili zajedno i mogu te uvjeriti, da se nemaš ničesa bojati. O pogubljenju nema ni spomena. Dao mi je vjeru, da do toga ne će doći, a što se dalje učiniti. dade, vidjet će se u iztrazi. Tako reče grof. Stjepan ne reče ništa, nego je samo muče preda se gledao. — Obećah mu, — produži

a uza sve to ostalo je srce njezino pusto i nerazdragano. — On je sasvim drugi momak! — pomisli Gita i, uzdahnuvši glasno, okrenu se k stieni u želji, da usne. I barunica razmišljala je o koječem, legavši u krevet. Netomašnji razgovor, što ga je imala s Gitom, mogao ju je uvjeriti, da u njoj još uviek živi osjećaj za Krsta. Taj je čovjek, dakle, još uviek opasan Giti i njoj, koja bijaše ljubomorna sa svakim, koji je išao za tim, da njezinoj miljenici srce osvoji. Ostane li Gita još dalje udovicom, moglo bi se dogoditi, da se oslobodi od svih predsuda i

je sve drugačije, sve u najboljem redu. Zgrade za stanovanje i gospodarske zgrade našla je okrečene i očišćene. Stoka je dobro izgledala i vidjelo se, da ju brižna ruka krmi i timari. Žitnica i pivnica opet se napunila dobrim ljetošnjim prirodom. Sve, štogod je sada vidjela, mogaše ju uvjeriti, da je Zana izvrstan, maran čovjek, koji za drugog tako radi, kao da bi za se radio. — Bit ću s vama vrlo zadovoljna, Zana, budete li i nadalje tako gospodarili! — pohvali Gita svoga providnika. — Nadam se, vaša milosti, da će biti i bolje, —

to se je ove večeri uvjerila, da joj je Gjurgjica silno mrzka. U tolikim već prilikama morala si je priznati, koliko je djevojka nad njom, a to joj je bila užasna, bolna pomisao. Zato je htjela da sama sebe prevari, pa se nastojala uvjeriti, da djevojka nije ničim nad njom. — Ah, ti ludove, — psovala još u krevetu svoga muža, koji je bio u istinu tronut s Gjurgjičina dara, — zar zbilja misliš, da je ona to učinila iz Bog zna kakve dobrote? Ha, —

svjetiljka na hodniku. — Dakle — izvedite gospodina bez svjetiljke. „Za mene je dakle svejedno! Da li sam u istinu kriva, ili nisam kriva, — sviet, — taj mudri — pravedni sviet — ne će se više nikada dati o protivnom uvjeriti. Zar zbilja nije moguće?“ — govorila je na pô glasno, kad se Žunić udaljio. Taj mah spazi, da na pisaćem stolu leži list od kuće. Kano blaga zrȁka sunca poslije hladne bure, tako je djelovao list. Gjurgjica ga

— klikne zanosno, te gotovo daje pala u entuzijazam. Nekoliko časaka poslije sjedne za stol i uzme pisati: „Moja oporuka. (Tu zaplače gorko i bolno.) Moram umrieti. Sviet mi ne može dati više utjehe, — jedina će smrt uvjeriti sve, koji o meni krivo sude, da sam nedužna. Bog će mi oprostiti moj čin, — ja to osjećam.“ — Nije mogla dalje. Ujedared je poliju silne suze i svlada je daleko smilovanje s težkom svojom sudbom.

Ameri — što te do biesa briga za moje odielo. Dovedi mi samo došljaka ovamo? Na te rieči nije se rob više ništa usudio kazati, već ode po došljaka. Nije prošlo ni par časaka, kad se na vratima ukaza — Strezinja. On postade časak, kao da se hoće uvjeriti, je li čovjek pred kojim stoji u istinu onaj, koga traži. Medjutim je Wadha el Ameri progledao Strezinju od glave do pete i uljudan posmjeh pojavi mu se na licu. Vidjelo se, da mu pojava mladoga čovjeka, koji je predani stupio, očito postaje simpatičnom. Strezinja se

koji čuvaju njegovo blago. Istina stražar izgledao je na oko vrlo čedan i siromašan, ali Strezinja se je na svoje oči uvjerio, da u istinu nije tome tako, već da u njegovoj kući imade svega izobilja. To blago čuvali su svakako njegovi ljudi. U ostalom o tom se je mogao još i uvjeriti. Sad mu istom padne na pamet, da je to u istinu nešto čudna i otajstvena, da čovjek, koji je priprosti stražar i vojnik na mostu, imade bogatu kuću. Kako to, da onaki bogataš hoće obavljat takovu službu? Zar je takova škrtica? Ne, to bi bio posve naopaki način štednje. Morala se

junaka da poginu u ludo. Tko zna, možda će ih upravo tvoje velikodušje okrenuti, da od nevjernih podanika postanu tvojim najboljim sinovima... Jedno je vrieme kalif mirno slušao, što njegov hadžib govori, a uz to je promatrao lice hadžiba i ostalih savjetnika, kao da se hoće uvjeriti o dojmu ovoga govora. I zaista pričinilo mu se, da vidi na nekim licima izraz odobravanja Wadhi el Ameriju, to ga uznemiri. A još više ga uzruja, kad reče ranjeni Hešam ben Soliman, okrenuvši se hadžibu: — Hvala ti, junački moj protivniče. Tomu se niesam

uz druge lasti i slasti doskora iz glave iztriebiti ove misli na onoga ludoga vetrogonju Strezinju, koji se je od nekud doklatio u ovu arapsku zemlju, da se hvata divnih djevojaka, al da, bit će mu kiselo groždje. Kad Ibrahim otvori vrata, stupiše u odaju Fatime sva trojica. Mogli su se uvjeriti, da je istina ono, što je stara rekla. Na svom logu počivala je Fatima, pokrivena tek tankom koprenom. Izgledalo je, da se smije u svom snu. XVI. Silna lomljava i biesni udarci na kućnim vratima sprečiše

— Dokazi su u mojim rukama i odmah ću ti ih kazati. U ostalom, ne moj se odviše žalostiti, jer ću ti prirediti radost osvete. — Osvete — klonu djevojka — osvete, veliš. — Tvoje oči gledat će krvavu glavu njegovu i tvoje ruke moći će se uvjeriti, da je ledeno truplo onoga, koji je tebe i mene uvriedio. — Šta to govoriš — prestraši se djevojka — i na licu joj se pojavi užas. Strezinja je mrtav! Bio je za nju strašan čas. Wadha el Ameri nije naročito htio da odmah odgovori. Promatrao je s nekom

na rame Strezinje. Oba se trgoše i zapanjeni stadoše slušati Wadhu el Amerija. — Veliko je veselje moje, djeco moja, da se je obilje vašega čuvstva ovako i pred mojim licem pokazalo. To i jest ono, zašto sam udesio čitavu stvar tako, da si se ti Strezinja, sinko moj, morao uvjeriti, kako si bio lud, kad si se zaboravio i digao ruku na oca svoga, jer to ti ja želim uviek biti. A, tebi Fatimo, nije škodilo, te si pokazala, da je tvoje srce plemenito, da je tvoja ljubav jača od smrti. Ljubav je velika stvar, ja to vidim, ja to shvaćam. Takove ljubavi niesam nikad

te da i to prenesem na komicije. To znači dokinuti republiku, zaigrati glavu opasnije od Graka, i to sve za tvoju ljubav, da ne potrošiš ni kvadranta. Kraso Nisi li ti to izmudrio? Nisi li obećao? Cesar Dakako! Ja ću uvjeriti puk, da je i to na njegovu korist! Puk mrzi senat, ali ne kada radi o njegovom interesu. Agrarni se zakoni dadu provesti na komicijima i bez mita; ali zakon, po kojem se otimlje državi glavni prihod... Kraso Vidim, nije druge! Koliko?

sam živo istaknuo ideale hrv. pučke škole i učiteljstva, i pomno poredio s idealima učiteljsva u kulturnim državama. Sve sam pako obrazložio matematičnim i grafičnim tabelama i računima, pa će se hrvatska javnost moći lako uvjeriti, što vrijedi škola i učiteljstvo svakom narodu, ali i ujedno što traži svako učiteljstvo od svoga naroda, da može uspješno izvršivati velike dužnosti učiteljske. Nisam posebno raspravio i načela o nadzoru i

s pomoću svojih učiteljskih organizacija za višu obrazovanost i ostala svoja prava, a on se nada povoljnom uspjehu. Uistinu tko pomnije prati pedagoške časopise naše i kulturnih naroda, taj se može lako uvjeriti, kako se učiteljstvo svuda žestoko bori za višim obrazovanjem, a dosljedno i za svoj pravni i materijalni odnošaj u narodu. Učitelji su svuda jednako uvjereni, da se njihovi ideali ne dadu nikako realizovati bez potpune

učiteljska škola prema staroj, zatim prema gimnaziji i ženskom liceju. Onda ću vam predočiti tobožnji ideal petogodišnje učiteljske škole, o kojoj se mnogo govori, a konačno porediti sve s učiteljskom akademijom, pa ćete se uvjeriti, da bez akademije nema realizovanja učiteljskih ideala. U tu sam svrhu sastavio evo poučnu tabelu, koja pokazuje zorno nedostatka učiteljske obrazovanosti u Hrvatskoj, a može i pedagoškim slijepcima, da otvori oči. (Vidi

znanja i vještine, a tako sam isto učinio sa ženskim licejem, višom gimnazijom (na pr. vinkovačkom) i s bivšom trogodišnjom učiteljskom školom u Petrinji. I sada može svatko, da poređuje moje račune, pa će se odmah lako uvjeriti, kako je sadašnja učiteljska škola malo odmakla pred bivšom petrinjskom, ali je zato veoma zaostala za ženskim licejem i gimnazijom. Sadašnja učiteljska škola daje pripravnicima 3600 sati opće obrazovanosti (u

Engleskoj, Americi itd. Ovdje moram izrijekom istaći, da osobito Njemačka zaslužuje hvalu svojim ferijalnim tečajevima za učiteljstvo, pa dopustite, da navedem red predavanja u jednom takvom kraćem tečaju, i odmah ćete se uvjeriti, kako su Nijemci mudri i praktični ljudi, i kako se spremaju najozbiljnije, da osvoje druge narode i bez puške i lombarde. Dakle čujte: 1. Uvod u filozofiju 12 sati. 2. Uvod u eksperimentalnu psihologiju s demonstracijama i

prema našim autonomnim činovnicima i službenicima, pa da koju zgodnu usput i dobacim na opće promišljanje. Zatim ću porediti plaće po školskom zakonu od 1874. sa plaćama školskoga zakona od 1888., i tim ću sav misaoni svijet uvjeriti, da smo novim školskim zakonom od 1888. mi hrvatski učitelji upravo upropašćeni. Evo jasnih računa, pa sudite! 1. Sadašnja plaća hrvatskih pučkih učitelja u 35 godina: 1 — 5 g = K 800 × 5

onda, kad su već poustajali svi. Ćutio se tako slab, kao da ga je zbilja napala bolest, pa i zato, što je nastojao odgoditi svoj sastanak s „njima”, koliko je god to bilo moguće. Već od svanuća čuo je nekakav usiljen i ružan smijeh, radi koga je začipao uši, želeći se uvjeriti, da se Andjelija ne smije tako. Zatim je smišljao, kako bi što skorije pošao odatle, da se izbavi ružnog položaja, u koji zapade, a kakova nije očekivao ni u snu. Ali je znao, da po takovu vremenu putovati nije moguće, i da mora učiniti sve, što se može, da njegov odlazak

— Matoš, kakav Matoš?— izvali Pepić oči kao kuhan rak, zija u mene i od čuda se smjesta otrijezni. — Pa onaj — znaš — onaj iz novina — Pepić ne vjeruje. Misli da je sve to dogovoren vic. Naručuje nove flaše. Pročita li ove redke, možda će se ipak uvjeriti. Da, ali Pepić ne čita protivničkih članaka! Inače — feš dečko! Em smo Horvati! Mimica. Kada je došla u Hrvatsku, nije znala ni riječi hrvatski. Pa ni sada ne zna mnogo. Zna samo nepristojne, masne riječi. Neki veseljaci

slaboumnosti. Psihiatar, koji u svakidašnjem saobraćaju sa ovim bolesnicima imade prilike točno promatrati pojave idiotstva i imbeciliteta, proglasit će mnogoga slaboumnoga duševno bolesnim, koga će nestručnjaci držati još normalnim. Teško će biti nestručnjaka o protivnome uvjeriti radi toga, što se mnogi slaboumnici dobro vladaju unutar kućnoga reda, budući da im ne treba samima ništa misliti, a u kaznionici nema kušnja vanjskoga svijeta. Ali nijesu svi slaboumni mirni, poslušni kažnjenici. Često ne dosiže njihovo duševno shvaćanje do zahtjeva,

ja sam mu kao protukandidat podlegao,- on je zastupao narodnjake,- no sada objesio je sve na klin i ni čuti o politici. Nije ga brige, da sve naokolo propada. No krivo bih učinio, mora mu se priznati, da je učen i pametan čovjek. Najbolje je, da ga pustite,- jer- njega nećete ni o čem uvjeriti. Upoznat ću vas s drugima". I uistinu Krnjetić je svoju riječ održao. Za kratko vrijeme upozna Krešimir sve moguće nezadovoljnike čitavoga kraja. Tako jednoga vlastelina, koji je radi pretjerane elegancije u kući i ljubavi k "farblu" i "makaou" pao u silan dug, imao svaki

i ako im se zbog toga rugali i nazivali ih lacmanima. No za Tanu sve to bijaše još ništa, ali u Jurice nadje toliko razbora i začu toliko mudrih riječi, da mu Tane u svemu davaše razlog, što do tada nikome nije. Bit će i zato, što bi ga Jurica mirno i bez nametanja kakva znao uvjeriti, kako bi trebalo da i ostali promijene stare navike, koje ne vode nikakvu dobru i kakvih se ne drži nitko više u drugom svijetu. A videći, kako mu sve napreduje i cvate, promisli, da ne treba dulje čekati, pa da za Petricu ne može naći prikladnijeg muža. Vidjao ga je

Kad dodje Jašo, sjedjahu jedan pored drugoga dosta dugo, a da nijesu, osim običnog pozdrava, ništa jedan drugomu rekli. Danilo nije znao, kako da počne, pak se nemirno vrtio na stocu i smišljao, kako bi zametnuo razgovor. — He, he, he!... — nasmija se Jašo potiho, htijući uvjeriti druga, da znade za njegovu nepriliku, pa i još koješta. — Dakle... što se govori?... Znadeš li, što je od... od gospodje Zlate? — odluči se Danilo i mrgodjenjem htjede pokazati, kako mu nije do šale. — He, he, he!... — ponovi Jašo, ali ne odgovori na

vojna. I to je godilo ovom beskrajnom egoisti, kao što mu je godilo, da ga je i bez zaruka i bez obećanja, a možda i bez nade očekivala Rođena. Od djetinjstva do djevojaštva. Od prvog uzbuđenja do posljednje strasti. Samo ga je još jedno mučilo. Htio se je uvjeriti, da li ga Rođena voli bez hatora – bez ikakvog računa – bez nade. To je on uvijek, u svakoj ljubavi, tražio. To je bio njegov specijalitet. U tom je bio gurman kao njegov otac u biranju raka, pečenju jarebica ili oblistavanju artičoka. Dušan je znao do

hrvatski narod stavio se u njezin konačni neprolazni posjed, ostavljajući prema ugovoru s bizantinskim carem gradove na moru u bizantinskoj vlasti, kao odsadašnju Dalmaciju, dok je svoje područje nazvao Hrvatskom. Naravno, naskoro su se hrvatski knezovi, banovi i župani morali uvjeriti da još nije obavljen sav posao. Avari su sa svojim četama doista napustili dosadašnju Dalmaciju sve do ušća Save, a Avari stalno nastanjeni po zemlji pokorili su se i priznali hrvatsko gospodstvo. No avarski su čopori svaki čas ipak provaljivali u Hrvatsku. Osobito s podunavskih

progovorio o tome, pao je u grčeve. Uopće pola godine bio je on potpunoma nijem, izbjegavao je ljude i govor njihov; hodao je nesigurno, ustrašeno; i najčvršće tlo pod sobom opipavao je hoteći se uvjeriti da li je čvrsto. — Kupio je konja i uvijek je hodao samo kraj njega pješice. Jedared kad ga je poveo na pašnjak, prasnula je bura. U ludom strahu Vidović je skočio na konja i poletio s njime

da je sad Mojsije, bez svakog pažljivijeg sluha za misli koje su se opirale svoj toj njegovoj žestini, napustio da još šta dalje prebacuje Vučetiću. — Uostalom, čemu da se svađamo! Ti ne ćeš uvjeriti mene, a ja ne ću tebe! Nego, možeš li mi uzajmiti hiljadu dinara? Prelaz je bio tako nagao, da je Vučetić još izrekao nekoliko riječi na prijašnju temu o svome kumu, i tek onda razabrao šta

se da smije Novosel — pravo ću ti reći, istina je! Nisam ti to htio priznati prije, bojeći se da ti ne bude žao. Ali šta sam mogao drugo? Ti si jači od mene i pametniji, riječima te ne bih mogao uvjeriti, preostala mi je dakle jedino mala, drugarska varka. A i reci po duši, sam si već uostalom i bez mene došao do toga, a poslije razgovora s Lončarom valjda si se uvjerio još više,

kao topci oko užeta spasa. I vukli su. Mišići su ini se zgvrčili kao kvrge na starom hrašću. Vukli su. I niko nije ništa drugo očekivao, nego da će se pećina prevaliti, oni će stuknuti i potom se uvjeriti, da li je iza pećine još uvijek rudača, kamen sreće, ili prosta zemlja. U muklom i zaglušnom huku pećina je lupnula o zemlju. I digla gustu prašinu i sve zaslijepila. U isti mah strahovit

su slušali vrlo pozorno te oduševljene Franjine riječi, a kardinal iz Ostije upravo je bio ganut od vatrenoga i srdačnoga načina, kojim je Franjo govorio. Kardinali milostivo otpustiše Franju rekavši, da će sutra s pojedincima njegovih drugova govoriti, da i njih upoznadu. Htjeli su se uvjeriti, da li oni zbilja slijede Franju iz osvjedočenja ili samo iz nagona oponašanja. Sutradan ih je pozvao kardinal od Ostije. — Čujem od biskupa Gvida, — reče ponajprije Bernardu Kvintavalskome, — da si bio bogat čovjek i da si sav svoj imetak raspoklanjao te se

dobra činiti, nego kao Božji Sirotan? I na čas ga je obuzelo kajanje i žalost radi svojega možda promašenoga života. Njegova je mašta vrlo živo radila i prispodabljala njegov sadašnji život sa životom, koji je mogao postići on, sin grofinje Burlemon. Htio je sam sebe o tom uvjeriti, da mu to pakleni demoni prikazuju sve te misli, ali kad se sjetio, da ga je na ta razmatranja potaknula dobra gospođa Velita, pa kad se uz to spomenuo plemenite, dobre i idealne grofice Jakobeje, odbio je misao, da je tu po sredi kakav demon. Da se izbavi od tih svjetovnih razmatranja,

vam drago, međutim i ja ne vjerujem da se duhovi iz groba dižu te nas pohađaju- prepuštam to starim babama i mojemu dragomu spiritisti magnificusu; ali što mi ljudi možemo znati? Ima toliko toga nepojmljiva što je izvan naših ćutila. I sve je uzalud, tko je nešto dulje živio, mogao se uvjeriti da ima nešto više, metafizičko nad nama. Neka Štefičin Büchner makar po glavi skače, mene lje neće uvjeriti o protivnom. Zbilo se to što ću vam kazati baš ovdje u Brezovici i- mislim upravo na Badnjak ili na Staro ljeto, točno više ne znam, ta već je tako dugo tomu. Bio sam

dragomu spiritisti magnificusu; ali što mi ljudi možemo znati? Ima toliko toga nepojmljiva što je izvan naših ćutila. I sve je uzalud, tko je nešto dulje živio, mogao se uvjeriti da ima nešto više, metafizičko nad nama. Neka Štefičin Büchner makar po glavi skače, mene lje neće uvjeriti o protivnom. Zbilo se to što ću vam kazati baš ovdje u Brezovici i- mislim upravo na Badnjak ili na Staro ljeto, točno više ne znam, ta već je tako dugo tomu. Bio sam već jurat u Požunu, posla nisam mnogo imao, pa kad se božićni sveci bližali, zaželim k svojim starim

projekt bude potanko proučio i kad se bude sakupilo i usporedilo sve što su dosada izvršili Duhovna misija, Parobrodarsko društvo i ruska vlada u smislu nazora i pobuda ondje razloženih, svatko će se morati potpuno uvjeriti, da je taj spis autentičan i neizrecivo važan i da ga je svojim čudom htjela otkriti sama Providnost. No isto tako treba shvatiti, da ne valja gubiti vrijeme, nego se požuriti, potražiti zaštite na svom vlastitom polju i

poznata ruska povijest i naročito reforma Petra Velikoga, koja je državnost i vjeru povezala u jedno. Njegovi ruski prijatelji nisu očito ni slutili, da će »Tajna knjiga« za Kvaternika postati udesnom radi toga, jer će se iz nje uvjeriti, da je njegova služba Rusiji nemoguća. Rusija je, po tim otkrićima, u potaji spremala propast katolicizmu na svetim mjestima, a poslije i u cijelom Levantu. Ogromnost osnove zapanjila je Kvaternika — ali njegov duboki

ovdje zastupam.« »On primi u ruke memoire, pročita natpis i obeća, da će ga sigurno čitati, pa me upita: »Kako su kod vas dolje stvari?« »Mogu vašu carsku visost na svoje osobno i narodno poštenje uvjeriti, da su kod nas svi duhovi, osim Strossmayerovih Austrijanaca, potpuno oduševljeni i zauzeti za cara Napoleona. Ali je skrajnje vrijeme, da se nešto poduzme i stane raditi u tu svrhu, da se podupre narodna stranka. Imade za to

»svojoj neznatnosti«, ovaj je dan bio za nj dan slave, na koju se u Dnevniku i kasnije češće vraća. Kvaternik je taj dan smatrao znamenitim dokazom, da u Hrvatskoj postoji jaka struja frankofilska i da se je princ Jérome mogao uvjeriti, da je toj struji i stranci vođa on, Eugen Kvaternik, onaj isti koji mu je u ime hrvatskog naroda nudio krunu. Sjetimo se: u odlučnoj trećoj audijenciji god. 1859. ovaj isti princ rekao je Kvaterniku, da ga ne pozna.

tim zbilja odličnim političkim poznanstvom. U »Gorkim uspomenama« navodi Garibaldijevo pismo u talijanskom originalu. Nije doživio saveza austrijsko-talijanskog; lebdjela mu je uvijek pred očima Italija Cavourova, koja bi se dala uvjeriti, da je istinit program Tommaseov, jednak programu Kvaternikovu. Kao što se je u »Hervatskoj« sjetio Košuta, tako ga je neposredno pred smrt uspomena na godinu urote u Fiorenci i u Turinu pobudila da u članku o

s kojima sam u sporazumljenju pomenute pregovore s Vama vodio i dotičnu pogodbu sklopio, sada će tvrditi, da sam ih obmanuo; i oni će imati pravo, pravo zato, što će mi teško biti o protivnome dokaze im donijeti, to jest uvjeriti ih, da sam ja obmanut, bilo sad hotimično ili po nevolji, — u stvari je svejedno. Poznam Vas Preuzv. Gosp. kao čovjeka oštroumna i dobro-pamteća, pa sam uvjeren da niste zaboravili na nijednu točku naše nagodbe, tim

Dakle iz postupanja vlade mađarske prema njemu, g. je Orešković mogao samo to osvjedočenje crpiti: da med travnjom mjesecom i srpnjom, još nije u Pešti udario krvavi sat nužde novoga ugovaranja s Hrvati; jedno. Drugo: mogao se je uvjeriti, da se s Austrijom i Mađari ne ugovara; polag one riječi: Tko pita, nerado dava. Mi volimo one, koji ne pitaju i ne nude, nego davaju. — Austrija je dva puta, nepitana i neprošena, došla se nuditi Hrvatom. Do trećega bog

isti on, koji se tu prije jedanaest godina nervozno trzao očekujući onaj tren, kada će ostaviti sve to za sobom?” “Ime i prezime, stanje oko izvjesnog imena i prezimena, to su samo nekakve vanjske, najpovršnije oznake! Konvencionalne, plitke građanske mjere! Po čemu bi on mogao uvjeriti »sebe« s nekom izvjesnom, izvan svake sumnje pouzdanom garancijom, da to on doista mjeri »sebe«? Po licu? Pa to se lice potpuno izmijenilo! Po kretnjama? Te njegove kretnje danas, to su kretnje jednog sasvim drugog čovjeka! Po tjelesnom kontinuitetu? U njemu nema danas više ni jednog

težak, i sasvim, sasvim specijalan. Majka mu je doduše pisala, pisali su mu i drugi, tumačeći mu čitavu stvar, uvjeravajući ga, da je taj njezin čin bio vrlo pametan, koristan i upravo spasonosan, i za nju i za njih, za djecu, njega i njegove tri sestrice. On se međutim nije dao uvjeriti, nego je na ono majčino nježno i rasplakano pismo još onda odgovorio epistolom, dugačkom i gromkom, koja iako puna pjesničkih izraza i filozofskih misli, ubijaše okrutnošću svoga sadržaja. — Poslije svega toga — tako se svršavalo pismo — ja za Tebe jesam, hoću da

svetaca isprose utjehu od Krista, dotle su svi pravovjerni bili uvjereni, da se u poslovima smije tražiti pomoć samo od vlastite pameti, od veza i točnih računa u banki. Među ovim naivčinama njima je bilo lako sve uvjeriti, pa čak i najpametnije, da su baš oni nosioci onoga pravog, jedino pametnog života, te da baš oni čuvaju tajnu, koju uzalud i s toliko romantičkih grčeva traže najbolji oko njih. Bez mržnje, ali s mnogo

kod svih članova. Na one, kojih nije bilo, primjenjivao bi se zakon hladan i svečan kao pisarska lica, ako koji od članova odbora ne bi započeo protivno dokazivati i smanjivati brojke. Onda bi se obično svi dali uvjeriti, da onda mehanički nastave savjesnu primjenu zakona. Zakon je bio neman sa stotinu lica, kao i grimase staroga Augusta. Prema Tomi bio je privremeno nasmijan, kao pun mjesec, opit ljutomercem. Kroz godine se je

stranom knjigom Marjanoviću je razumljiva i opravdana: »U nas imade mnogo inteligentnih ljudi koji rado čitaju, ali njihova lektira nisu domaća, nego su to strane knjige. Pitajte o tom naše knjižare, pa ćete se moći uvjeriti da se u nas najnovije i znanstvene i beletrističke edicije strane (i francuske i talijanske i njemačke) vrlo mnogo kupuju, a još više čitaju. Naći ćete često ljudi, od kojih se zacijelo niste nadali, da poznaju

sam se ja mogao osvjedočiti o tome), samo je strašno nestašan i rastresen, pa prema tome i površan. Njega samo zanimaju ptice i kukci, a knjige mrzi, to mu se vidi na licu. Treba ga polako priučavati na učenje (ja mislim), treba ga uvjeriti, da bez škole ne će moći živjeti, ili da će bez škole za dva mjeseca umrijeti, uopće treba biti s njim mnogo strožiji i hladniji, inače će sve biti uzalud. Ja znam, da gospođa nema za to vremena, ali možda ipak samo

je britka i neugodna, svuda gospodari laž legalizirana i blagoslovljena od crkve. Ja ne želim nikoga uvrijediti ni razočarati, nego samo govorim ono, što je istina i što mislim da je potrebno reći. Ako me tko uspije uvjeriti o: protivnom (ja nisam nikakav cinik ni desperater) rado ću se odreći svoga uvjerenja. Nitko mu nije odgovorio, samo se Buga glasno nasmijala. — Kakve su to gluposti, Haman? — upitala je ona prezirno. — To ti

se tebe ne tiče. — Pa ne tiče me se. Samo nisam znala. Pa nemojte zamjeriti. Bilo bi mi žao, da se takova žena, kao što je Beta, uvuče od stida u mišju rupu. Ne trebaš se sramiti, Beta. I ja sam žena, a ne djevojčica. Pogleda Eva čvrsto u Betine oči, kao da je hoće uvjeriti o istinitosti svojih riječi. Zagasitim joj se licem razvukao smiješak, bijeli niz zubi isticao se u rastvorenim usnicama, koje su još nešto htjele reći, ali se na vratima pojavi Marko. — Lijepo sviraš, Janko! — udari ga šakom po ramenu. — Čovjek bi te slušao cijelu

izgubio kao i Konrada. Konrad se je odrekao svega toga malenog i sitnog, da stvori buduću državu svijeta. Zadnju mu je kartu poslao iz Moskve bez ijedne riječi osim početnih slova svog imena. Bio je malen, slab i nemoćan, trebalo je raditi, vikati širom svijeta, buditi zaspale drugove, uvjeriti pristaše, oslabiti protivnike. Da, on mora govoriti u ime milijarda stvaralaca, u ime kojih nitko ne govori. U ime svih onih, koji rukama kopaju kruh i zlato, ljepotu i mudrost. Kako da nađe riječi, koje još nitko nije izrekao, da uvjeri svoje drugove? Kako da objasni Konradu i

baš odatle, što je ona znala, da se je uzverao do nje. Glupan, kome je bacio bocu u glavu, bio je iz njezina svijeta, gledao je njezinim očima. Zato je morao ojačati svoja pluća, napuniti svoju kesu, da može s istom ravnodušnošću razbacivati novac i uživati život kao i ona. Morao ju je uvjeriti, da ni godine ni penjanje nijesu ostavile traga u njemu, i da je on njezin par. Već nekoliko mjeseci bavio se športom, učio je boksanje i mačevanje, da ukloni suvišnu mast i izbriše godine sa svoga tijela. Ona ga je vidjela gola, pred njom nije ništa mogao

za oblike, koje je sam mogao stvarati. Tu je Mirko otkrivao tajanstveni zakon ljubavi, na kojemu je jedino moglo čovječanstvo da se razvije. Koliko je nemani nestalo s lica zemlje, zašto ne bi nestale sve zvijeri i svi nametnici za njima? Treba samo htjeti. Treba tajanstveno htjeti i uvjeriti sve, da je to moguće. Da je potrebno samo zatresti glavom, da parasiti uginu na tlima, da je potrebno samo probuditi diva, koji spava, da uništi nemani. Mjesto borbe za život trebalo je istaknuti borbu za ostvarenje onoga, na što svaki čovjek ima pravo. Borbu za ostvarenjem

II Da je donio koleru ili kugu u Vukovinu, bilo bi manje čudo od toga, da je u djedovu vrtu gradio laboratorij. Tri tajanstvene sobice imale su čudnu zadaću, da ubijaju najstrašnije bakterije na svijetu. Dr. Mirko je čak uspio uvjeriti djeda, kako korisno ulaže svoj novac. Ugovor i nije bio sjajan, ali nije bio ni tako loš. Ako se posao razvije, moći će bez straha i potpuno samostalno živjeti. Laboratorij bakteriofaga u Vukovini bio je s jedne strane okružen jabukama, a s druge šljivama. Ravnica je bila bez kraja

kad god se toga sjetila, izazivalo u njoj, ako ne baš grižnju savjesti, a ono ipak neku vrstu samooptužbe. Bila je to jedna mala tragedija, u kojoj je baš ona igrala ulogu neumoljivog fatuma. Doduše, ona je tu postupila iz potrebe, a možda i iz samilosti, ali ipak nije nikad mogla uvjeriti sebe da nije bilo na koncu konca posrijedi i nešto egoizma i okrutnosti. Kad je njezin vjerenik u svoje doba polazio u rat, ostavio je kod nje svoga Nera. Divan i razuman vučjak, koji se potpuno preobrazio pošto je nestalo njegova gospodara. Postao je razdražljiv, neposlušan, divlji.

novaca. A Freddyju su pale oko vrata mnoge od onih bijelih ručica, koje su se onako lijepo savijale igrajući pantomimu. Ali njegov humanitet nije kod toga zastao. On je dijelio sakupljeni novac punom rukom desno i lijevo, gdje god je mislio i znao, da ga treba. Često se htio i uvjeriti, kako je onima, koji dobivaju pripomoći, ne dobivaju li je nepravedno ili možda premalo. Onda je Freddy "inspicirao", kako se sam znao izraziti. Pohađao bi familije nenazočnih ratnika, udovice poginulih i njihove sirote. Naručivao ih sebi, ispitivao ih, povećao im doplatke i uopće

Bibliografija rezultata

Eugen Kumičić [1881], Olga i Lina (Bulaja naklada, 1999., Zagreb), 108 pp. [broj pojavnica] [Kumicic_Olga].

Ante Kovačić [1882], Fiškal (Bulaja naklada, 1999., Zagreb), 146 pp. [broj pojavnica] [AKovacic_Fiskal].

Eugen Kumičić [1883], Začuđeni svatovi (Bulaja naklada, 1999., Zagreb), 130 pp. [broj pojavnica] [Kumicic_Svatovi].

Ksaver Šandor Gjalski [1886], Pod starimi krovovi. Zapisci i ulomci iz plemenitaškoga svieta. (Matica hrvatska, Zagreb), 200 pp. [broj pojavnica] [Gjalski_Pod_starimi].

Ksaver Šandor Gjalski [1887], Janko Borislavić (Bulaja naklada, 1999., Zagreb), 78 pp. [broj pojavnica] [Gjalski_Janko].

Gjalski, Ksaver Šandor [1888], Biedne priče (Matica hrvatska, Zagreb), 144 pp. [broj pojavnica] [Gjalski_Biedne_price].

Petar Preradović [1890], Izabrane pjesme (Matica hrvatska, Zagreb), 376 pp. [broj pojavnica] [Preradovic_Pjesme].

Josip Kozarac [1891], Medju svjetlom i tminom (Matica hrvatska, Zagreb), 161 pp. [broj pojavnica] [KozaracJ_Medju_svjetlom].

Eugen Kumičić [1894], Urota Zrinsko-Frankopanska (Bulaja naklada, 1999., Zagreb), 291 pp. [broj pojavnica] [Kumicic_Urota].

Vjenceslav Novak [1894], Podgorka. Slika iz hrvatskoga primorja (Matica hrvatska, Zagreb), 184 pp. [broj pojavnica] [Novak_Podgorka].

Josip Eugen Tomić [1895], Za kralja – za dom: historička pripoviest iz XVIII. vieka; Dio drugi. (Žrtve zablude.) (Naklade "Matice hrvatske", Zagreb), 439 pp. [broj pojavnica] [Tomic_ZaKralja].

Hermina Tomić [1896], Ljubav i sjaj. Igrokaz u tri čina (Matica hrvatska, Zagreb), 132 pp. [broj pojavnica] [TomicH_Ljubav].

Janko Leskovar [1896], Propali dvori (Bulaja naklada, 1999., Zagreb), 64 pp. [broj pojavnica] [Leskovar_dvori].

Henrik Sienkiewicz [1898], Pripoviesti (Matica hrvatska, Zagreb), 247 pp. [broj pojavnica] [Sienkiewicz_Pripoviesti].

Ksaver Šandor Gjalski [1899], Diljem doma: zapisci i priče (Matica hrvatska, Zagreb), 259 pp. [broj pojavnica] [Gjalski_Diljem_doma].

Josip Draženović [1901], Povjest jednog vjenčanja. Pripovijest iz primorskoga malogradskoga života (Matica hrvatska, Zagreb), 151 pp. [broj pojavnica] [Drazenovic_Povjest_jednog_vjencanja].

Vjenceslav Novak [1901], Dva svijeta (Naklada "Matice hrvatske", Zagreb), 260 pp. [broj pojavnica] [Novak_Dva].

Josip Eugen Tomić [1902], Udovica. Pripoviest (Matica hrvatska, Zagreb), 259 pp. [broj pojavnica] [Tomic_Udovica].

Ksaver Šandor-Gjalski [1903], Gjurgjica Agićeva (Matica hrvatska, Zagreb), 230 pp. [broj pojavnica] [Gjalski_Gj_Agiceva].

Velimir Deželić [1907], U službi kalifa. Historijski roman iz dobe hrvatske straže u Španiji (Naklada Antuna Schalza, Zagreb), 211 pp. [broj pojavnica] [Dezelic_U_sluzbi_kalifa].

Ante Tresić Pavičić [1909], Finis Reipublicae I.: Ciceronovo progonstvo. Historijska drama u pet činova. (Matica hrvatska, Zagreb), 176 pp. [broj pojavnica] [Tresic-Pavicic_Finis_R].

Josip Binički [1910], Učiteljsko pitanje u Hrvatskoj (nepoznat, Zagreb), 81 pp. [broj pojavnica] [Binicki_Uciteljsko_pitanje].

Dinko Šimunović [1911], Tudjinac (Matica hrvatska i slovenska, Zagreb), 192 pp. [broj pojavnica] [Simunovic_Tudjinac].

Antun Gustav Matoš [1913], Pečalba. Kaprisi i fejtoni (Društvo hrvatskih književnika, Zagreb), 187 pp. [broj pojavnica] [Matos_Pecalba].

Josip Šilović [1913], Uzroci zločina (Matica hrvatska, Zagreb), 164 pp. [broj pojavnica] [Silovic_Uzroci_zlocina].

Ksaver Šandor Gjalski [1913], U noći: Svagdašnja povijest iz hrvatskoga života (Bulaja naklada, 1999., Zagreb), 190 pp. [broj pojavnica] [Gjalski_U_noci].

Dinko Šimunović [1914], Gjerdan (Matica hrvatska, Zagreb), 216 pp. [broj pojavnica] [Simunovic_Gjerdan].

Milan Begović [1921], Dunja u kovčegu (Večernji list, Zagreb, 2004), 188 pp. [broj pojavnica] [Begovic_Dunja].

Ksaver Šandor Gjalski [1924], Dolazak Hrvata (Bulaja naklada, 1999., Zagreb), 55 pp. [broj pojavnica] [Gjalski_Hrvati].

August Cesarec [1926], Za novim putem. Novele (Matica hrvatska, Zagreb), 194 pp. [broj pojavnica] [Cesarec_Za_novim_putem].

Dr. Isidor Kršnjavi [1926], Božji sirotan (Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima, Zagreb), 240 pp. [broj pojavnica] [Krsnjavi_Bozji_sirotan].

Ksaver Šandor Gjalski [1929], Pod starim krovovima: Zapisi i ulomci iz plemenitaškog svijeta (Bulaja naklada, 1999., Zagreb), 169 pp. [broj pojavnica] [Gjalski_krovovi].

Milutin Nehajev [1932], Rakovica (Matica hrvatska, Zagreb), 296 pp. [broj pojavnica] [Nehajev_Rakovica].

Miroslav Krleža [1932], Povratak Filipa Latinovicza (Večernji list, Zagreb, 2004), 258 pp. [broj pojavnica] [Krleza_Povratak].

Slavko Kolar [1933], Ili jesmo — ili nismo (Redovno izdanje Matice hrvatske, Zagreb), 207 pp. [broj pojavnica] [Kolar_Ili_jesmo_ili_nismo].

Antun Bonifačić [1935], Krv majke zemlje (Matica hrvatska, Zagreb), 192 pp. [broj pojavnica] [Bonifacic_Krv_majke_zemlje].

Antun Barac [1936], Članci o književnosti (Binoza, Zagreb), 216 pp. [broj pojavnica] [Barac_Clanci_o_knjizevnosti].

Ivo Kozarčanin [1937], Sam čovjek. (Matica hrvatska, Zagreb), 267 pp. [broj pojavnica] [Kozarcanin_Sam_covjek].

Sida Košutić [1937], S naših njiva (plodovi zemlje). Roman iz seljačkoga života. Druga knjiga (Matica hrvatska, Zagreb), 206 pp. [broj pojavnica] [Kosutic_S_nasih_njiva_II].

Antun Bonifačić [1938], Mladice (Matica hrvatska, Zagreb), 220 pp. [broj pojavnica] [Bonifacic_Mladice].

Milan Begović [1940], Giga Barićeva (Bulaja naklada, 1999., Zagreb), 448 pp. [broj pojavnica] [Begovic_Giga].

Prikaži sve pojavnice (Učitavanje će trajati malo duže)

Pritisnite ovdje za izvješće Pojavnica u kontekstu