se znamenitije njegove omanje pripoviesti. U to doba stali su g. 1880. u svezcima izlaziti skupljeni njegovi spisi pod nadpisom „Pisma Henryka Sienkiewicza“; dosad je izišlo preko 20 svezaka. Izmedju znatnijih omanjih pripoviesti valja osobito iztaći „Slike sa sela“, kojima je Sienkiewicz najprije izišao na glas. Do njih se redjaju „Stari sluga“, „Hanja“, „Janko glazbenik“, „Iz dnevnika poznanjskoga učitelja“, „Kroz stepe“, „Za kruhom“, „Čuvar svjetionika“, „Bartol pobjednik“, „U tatarskom robstvu“ i t. d. K ovim pripoviestima pridolaze još zanimljiva „Pisma s puta“ i drama u pet činova „Na jednu kartu“.

Slike sa sela (Szkice węglem) pripoviest su s tendencijom, a izazvale su ih prilike, što su u ruskoj Poljskoj nastale nakon ukinuća kmetstva, kad je neuki i neobrazovani seljak pao u ruke lukavih i rafiniranih obćinskih pisara i načelnika. Svrha je pripoviesti, da upozori obrazovanije krugove na štetni indiferentizam spram seljačtva; najpače želi pisac uvjeriti vlastnike dobara, koliko je štetna teorija ne pačati se u obćinske poslove svoga sela. Da piscu namjera bolje uspije, poslužio se, pored mnogih smiešnih prizora i razgovora, pretežno tamnim bojama, te je onamošnje prilike obrazovanih krugova pokazao u čudnom svjetlu. Zato ga kritici kore s pesimizma i samu pripoviest nazivaju paradoksnom. No publicističku svoju svrhu polučio je Sienkiewicz u velikoj mjeri, osobito u krugovima, kojima je bila pripoviest namienjena. — Nijedan poljski pisac nije tako vjerno i istinski ocrtao priprostog seljaka poljskog, kao Sienkiewicz u ovoj pripoviesti, a ipak nas se ti seljački patnici uza sve realističko crtanje duboko doimaju. I neseljačke ličnosti majstorski su ocrtane: tako uobraženi i brutalni obćinski pisar, pa načelnik, vlastelin, gospodjica Jadviga, žid Herško i t. d. Nada sve je izvrstno izvedena mlada seljanka Repovka. Repovka je biser medju ženama Sienkiewiczevima. Za nju je pjesniku bila uzorom Imogena iz

page prethodnih

page sljedećih