Samom tom proslavom, sve veselijom, sve drukčijom nego što ju je on, saosjećajući s ljudima, predstavljao sebi u početku, bio je Mojsije i sam već dovoljno uvrijeđen. Uvrijeđen, jer je uviđao, da se prevario; ta zar su ti ljudi doista bili tužni zato jer su mislili na uvredu, koja im je bila nanesena prošlih nedavnih dana? U svima njima kao da je bio dijelak tog netom pod daščarom izbitog muža. Kao što je ovaj u svojoj poniznosti otrpio i pritajio udarac i uvredu s izlikom da mu se zub već prije njihao, i malo što ne rekao da mu je zub sam ispao i on uopće nije bio udaren, nisu li tako i svi ti ljudi otrpjeli nedavni udarac kao da ga nije ni bilo, i, ako su bili uvrijeđeni, zaboravili su uvredu, zaboravljaju je, eto, i sada u vinu, pjesmi, smijehu i kriještanju. A sada im se nova uvreda sprema, da im ovamo dođe pokrovitelj onakav kakav je onaj restorater! Oni možda, barem u većini, sigurno i ne znaju tog čovjeka, ne znaju, što se dogodilo jučer! Ali i da znaju, ne bi li mirno otrpjeli i tu novu uvredu? Ali ako je mogu oni, mora li je i on? Ne smije je baš radi njih samih; tu treba spasiti njihovu čast, pokazati im primjerom kako se može i mora biti odlučnijim, ponosnijim, jačim. A kako to najbrže nego li da on ovdje pred njima kazni bestidan dolazak čovjeka koji im se predstavlja pokroviteljem, a zapravo je jednim od tlačitelja njih sviju? Po njemu, baš po njemu! nahrupilo je u Mojsija, no čemu mu zato novac? Možda radi bijega, ako mu taj poslije ovog atentata bude moguć? Ili pak,

možda i radi onog atentata u drugome gradu? Mučno sjećanje kako je dosad uzalud tražio novac, i laka prilika da ga sad možda ipak dobije, to je možda bilo najpresudnije, da je sad Mojsije, bez svakog pažljivijeg sluha za misli koje su se opirale svoj toj njegovoj žestini, napustio da još šta dalje prebacuje Vučetiću. — Uostalom, čemu da se svađamo! Ti ne ćeš uvjeriti mene, a ja ne ću tebe! Nego, možeš li mi uzajmiti hiljadu dinara?