a svega svoga dosadanjega života sjećao se tek kao minulog mladenačkoga sna.

Akoprem je u prvoj srdžbi bio napisao bezobziran dopis u organ vladajuće stranke o gibanju izborne agitacije, opet ga zadrži u svom pisaćem stolu, jer je uvidio, da se ne pristoji značajnu čovjeku iznašati na vidjelo tajne, koje mu je bila stranka kao svomu pristaši povjerila. Nu slijedeći svomu nagonu »žurnalističkoga rada« debutirao je skorih dana u vladinom listu osnovom za obnovu, vinogradarstva i osnutak vinogradarske škole u hrvatskom Primorju.

U izbornu agitaciju nije se takodjer miješao, ako je i odlučio bio glasovati proti opoziciji. Nu zato pripravljaše sve većom žurbom sebi tlo za obćinskoga načelnika. Kad je dobro proučio, koji bi članovi obćinskoga vijeća bili za nj, a koji proti njemu, dodje do zaključka, da bi ih polovica bila na jednoj, a polovica na drugoj strani. Ni za nj ni proti njemu bio bi — djed Staniša Štokić. Kad bi kako njega predobio za se — izbor bi mu bio osiguran. Djed je naime uživao velik glas medju seljačkim starješinama. Kad bi on htio dići svoj glas: Birajmo Ivana Dabovića — nema dvojbe, da bi povukao za sobom barem trojicu, koja se u pitanjima oko obćinskih stvari nijesu mogla osloniti na svoj sud.

Dok se spremaše, kako će uvjeriti starca, da ga samo želja oko napredka ove obćine nuka, da se primi težka i odgovorna mjesta obćinskoga načelnika, zgodi se, šta je držao, da će mu starca samo tisnuti u krilo. Znao je, koliko djed miluje Lucu, koliko drži do svetosti poštenja i božjega zakona. — Momak Samardžija zavolio djevojku, a kako je divlji brak upravo u ovoj obćini postao nješta obična, čemu se već ni djevojke iz boljih kuća i skroz dobra glasa nijesu otimale — lako je,

page prethodnih

page sljedećih