— Mislili vi što vam drago — medju tim i ja ne vjerujem, da se duhovi iz groba dižu, te nas pohadjaju, — prepuštam to starim babam i mojemu dragomu špiritisti magnificusu, — ali što mi ljudi možemo znati? Ima toliko toga nepojmljiva, što je izvan naših ćutila, te je sve uzalud; tko je nješto dulje živio, mogao se uvjeriti, da ima nješto više, metafizično nad nama. Neka Štefičin Büchner makar po glavi skače, mene lje ne će uvjeriti o protivnom! Zbilo se to, što ću vam kazati, baš ovdje u Brezovici, i — mislim upravo na badnjak ili na staro ljeto, — točno više ne znam, tà tako je dugo već tomu. Bio sam već jurat u Požunu, posla nisam imao mnogo, pa kad se božićni svetci bližali, zaželim k svojim starim roditeljem — Bog im daj duši lako. Odlučeno, svršeno. Za koji dan osvanem u Brezovici. Kako danas ja, tako je onda takodjer moj otac uviek na badnjak i na staro ljeto sakupljao oko sebe prijatelje, koji nisu imali obitelji. — Ovaj put dakle poslije objeda, koji je takodjer bio kasno na večer, tek poslije lova, pak do časa, kad. se išlo k polnoćki, uzeli se kartati. S otcem sjeli k istomu stolu stari grof Jurica, bio onda već udovac, — Bože, sad ga se još sasvim živo sjećam, njegova ocjelno-zelena fraka, njegovih žabota; zatim sio tvoj otac, Štefica, stari illustrissimus Jankica — sasvim si mu sličan — napokon sio još fiškal Žuženić. On je bio neženja, pa je svakoga božića dolazio u Brezovicu i svaki put majci mojoj donosio za onda tako omiljele bečke almanake, otcu pako svakojake profile cara Napoleona. —

Bili su ovdje u prvoj pokrajnoj sobi. Ja sam se posadio na divan kraj grofa, da gledam igru. Nješto poslije deset ustane otac, da pogleda ostale goste, koji su ovdje u palači ostali kraj čaše vina. Jedva što je iz sobe izašao, vidim, kako tvomu otcu izpadoše karte iz ruku, i on se zagledao u prazno mjesto moga otca sav zapanjen, kao drven. Isto tako grof Jurica Žuženić i ja u isti mah uzkliknemo: „Šta je za Boga!“ nu ne dobijemo ni od jednoga odgovora. Nisu nas ni čuli. Za čas se vrati otac, još sav u smiehu od šale, što su je u palači zbijali, nu čim se bliže primakne, prestane se smijati i u čudu zapita: — „A tko to sjedi na mojem mjestu?“