Pretraživanjem je pronađeno ovoliko pojavnica: 2225

Prikaži sve pojavnice (Neko će vrijeme biti potrebno da se učita)

Pritisnite ovdje za izvješće Pojavnica u kontekstu

Pojavnice 101-200:

u ono je vrijeme novac, kao za inat, tražio najprljavije džepove. Bježao samo od gospodstva, od otmjenosti, od noblesse, od uzdignutih nosova, od ubaštinjenih tradicija. A kad nije bilo novca, valjalo je naći nešto, što će tome novcu imponirati, što će ga razoružati, što će ga uvjeriti, da će njegova vrijednost porasti samo onda, ako ga bude trošio onaj, koji zna trošiti i koji zaslužuje da ga troši. Tako su one djevojčice izvirkivale iznad ograde svojih koterija preko, na drugu stranu, gdje je rasipao svoje grdne pare kakav šiber ili mešetar, i u zgodnom

gore-dolje po sobi i rekla sa srditim prezirom: - Draga moja, ne vjerujem, da si imala namjeru, da mene izabereš kao svjedoka, koji će pred svakim i svagdje posvjedočiti, kako si bila bezgranično nesretna, kad si doznala, šta se s Ivicom dogodilo. Možda samo kušaš samu sebe uvjeriti, da je to tako, jer znaš, da bi trebalo da bude tako. Ali ja ti svjetujem, otiđi nekamo iz Zagreba na nekoliko nedjelja, nek se sve to malko utiša i zaboravi. Renata je slijedila Gigine konstatacije i odobravala ih u sebi. Jest, to će i učiniti. Zavući se nekamo, ne čuti i ne

može biti govora o kakvoj mladosti i ljepoti. - Spremala sam se, da odlučno i definitivno svemu predusretnem. Mislila sam da te pošaljem u svijet na studije, uvjerena da će svijet izvršiti svoje. Prva mlada djevojka, koja će povući na se tvoj interes, otvorit će ti oči, pa ćeš se uvjeriti, da tvoja teta nije ni pulchra ni mlada žena, nego tvoja stara teta Giza, kojoj si nadomjestio sinove i kćeri, koje je toliko željela, a nije ih imala. Puštala sam te, da ideš s drugovima, davala sam ti novaca, vodila te, gdje sam znala da ima mladih djevojaka, sve u jednoj te istoj

hoće da čim prije za njih sazna, ali što da čovjek učini? Majke, očevi, žene, djeca pitaju, preklinju, mole, traže, zahtijevaju, bune se, srde se, očajavaju. Prolaze njegovim predsobljem dnevno, neki i po više puta, znadu često, da se ne može ništa znati, pa ipak su tu i ne daju se uvjeriti, da nema glasa ni odgovora. Mora se nekima pokazivati spise i imenike i osvjedočuju se, da je poduzeto ovo i ono, i samo gledaju i glavom klimaju, kao da ne vjeruju. Neki danas donesu jedno ime, a sutra ujutro već su tu: - Je li što došlo, molim? - Kao da se radi mislima,

ljude. Što to znači doći u stanoviti sat, u stanovitu dvoranu, kako je to već osam dana bilo oglašeno u novinama i plakatirano na reklamnim stupovima, izaći na podij, svirati stotinama, čekati na odobravanje i misliti na kritike, koje će sutra izaći u novinama, i htjeti ganuti i htjeti uvjeriti, da daješ sve što je najličnije, najosjećajnije u tebi! Ne, ne, sve je to samo tehnika. Parada, toaleta, poza, laž. Nije ona za to. Ona sjedne za svoj klavir, kad treba da sjedne, svira ono što odgovara njenoj dispoziciji, ne treba slušača oko sebe, jer je nitko ne bi razumio, ne

malaksalim elanom uništavao posljednji sendvič s kavijarom. Simeoni je vikao: - Šta vi znate, što je vino! Pijete ocat, a ne vino! Ostali se bunili, smijali, podrugivali, izazivali. Henri-Quatre je govorio: - Dođite sutra na večer k Pajtleru, pa ćete se uvjeriti, da znamo što je vino! - Izvrsno! Izvrsno!- klimao je cijelim tijelom Kvit. - Hvala na pozivu!- odgovori ironično Konte.- Ali mi ne običavamo tratiti naše večeri po krčmama. Sad se oglasi Freddy: - Vi sjedite na rivi pred kafetarijom i pijete

nisi toliko za se žrtvovao, ili dosljedno ponavlja: ti si moj najbolji prijatelj, sve bih učinila zato, da ti se odužim, znači napraviti od života kavez za torturu, u kome oboje postaju zvijeri, što se mrze, grizu, raskidaju s jednom jedinom težnjom, da jedno drugo uništi. Oh, onda će se uvjeriti, kako onaj dobri čovjek (kako joj to sada izgleda) nije ni najmanje dobar, ni razuman, ni plah, ni suosjećajan, nego zao, nerazuman, nasrtljiv, nasilan, bez ikakva respekta za ono, što ona s pijetetom nosi u sebi. Vidjet će kako sve ono, što je učinio za nju, nije bilo drugo nego

uviek uvijem, prema uviti uviti, uvijem (vidi viti) uvjeravanje uvjeravati uvjeren uvjerenje uvjeriti uvjerljiv uvještiti (se) uvjet, gen. mn. uvjeta (dugo je) uvjetan uvjetno uvjetovati uvježbati

Izčeznuo je doduše onaj bajni cviet ljubavi, kojim ju je muž usrećivao, ali jak je ostao miris njegov u duši njenoj. Uvrieđena je, ali vratila bi se mužu, kad bi je znao i htio pozvati tako, da izbriše sve njene muke i da baci u zaborav sramotu njezinu. Hasanaginica ne će kao »Nora« uvjeriti muža, da je imao krivo, kad ju je objeđivao, a onda ga pokajanoga — ostaviti; ona bi rado natrag, ali ne da brat, ne će muž. I ona mora konačno ostaviti dom djece svoje. Prema narodnoj pjesmi polazi Hasanaginica za imotskog kadiju. Ona mu ne kazuje svoje stanje: da još

moraju u mir«. Odgovor: Uprava uopće nije nijednog člana umirovila, nego ih je umirovilo Njegovo Veličanstvo ukazom odnosno ministar prosvjete na osnovi zakona. No taj zakon nije — pozorištni zakon, kako bi se gosp. Lunaček mogao uvjeriti, da je pogledao u bilo koje rješenje o umirovljenju bilo kojeg člana. Da to nije pozorištni zakon sliedi i iz toga, što taj zakon još ne postoji, i što, kako sam gosp. Lunaček znade, i tvrdi, još nije u parlamentu prihvaćen. Zar će kralj na osnovi neprihvaćenog zakona koga

ne može raditi. Nema dramaturga, nema dobrih redatelja, a o glumcima bolje je i ne govoriti. Odlične stvari se upropaštuju. Da prieti katastrofa, to znadu polako svi i ravnatelj i redatelj i glumci. Sad, dakle, treba uvjeriti publiku da je stvar izvrstna... Predpremierski proces ide ipak dalje. Glumci već razpoznaju što im šaptalac govori, veće uloge znadu već i sadržaj, redatelj vrši tehnički pokus, zatim prvi i

stranu, koju on ne može vidjeti. Vrtio se sad na jednu sad na drugu stranu, ali sve je bilo uzaludno, nikako nije mogao vidjeti rep; zavuče glavu ispod svojih nogu, nastojeći da ga na taj način opazi, ali i ta muka bijaše uzaludna... Tek poslije nekoliko časaka se sjeti, da bi se mogao lako uvjeriti, ako samo rukom opipa stražnji dio tijela. Opipavši se dobro, uvjeri se da ipak nema repa! Veselje samo kratko vrijeme potraja, jer mu se učini da se rep zapravo i ne mora opipati, pa čak ga on sam i ne mora vidjeti, ali zato će ga drugi vidjeti... Možda već i rogove ima na glavi,

počinje sve više bivati očigledno, da je sve istina što misli, što gleda!... Umarao se. Zar je san ovo, što živi? Eh, kad bi bio samo san i kada bi se mogao probuditi u krevetu bez svega ovoga što je u njemu! Ali đavao se pokazao očigledno, potpuno, nesumnjivo! Htio se doista uvjeriti u istinu onoga što se dogodilo i spustio se ponovno u kamenolom, da vidi nalazi li se doista kamen u vodi. Dakako, kamen se nalazio tamo, ali nekako u kutu, nikako ne ondje, gdje je pao — činilo se njemu... Voda se bijaše smirila, tako da je mogao raspoznati svoju sliku u njoj:

mačku: — Mus... Mus, mus, mus... Hodi, na, hodi... Mus... Mus, mus, mus... Mačka se nije odmah pojavila, a i kada je došla, bojala se prići bliže i oprezno je stajala na zidu, koji je ograđivao dvorište, ponašajući se kao da bi htjela ocijeniti situaciju i uvjeriti se, što njezin gospodar sprema... Osvjedočivši se, valjda, da joj se sada ne će ništa dogoditi, počela se približavati mjestu koje joj je Musa pokazao. Pomirisavši crnu, nagorjelu životinjicu ne htjede je zgrabiti zubima, već je nekoliko puta udari šapom i napusti. Uvjeravala

Vani je netko nabijao bačve. Čuli su se udarci o gvozdeni obruč i o praznu utrobu bureta. Antunica je na čas svrnuo pažnju na te glasove. Izgleda da je onaj mukao, duboki zvuk nešto izmijenio u njemu, jer je odlučno dignuo obje svoje ruke u visinu svojih očiju, kao da hoće sebe sama uvjeriti, kako se više ne stidi, kako se odlučio... Papiriće koje je držao u lijevoj ruci sada. je prihvatio i desnom te ih poslije nekoliko trenutaka umorno naslonio na koljena: — Neka čuje!... Svejedno, što ništa ne razumije!... — Antunica je ove riječi izgovorio dosta surovo,

onako uznemirili malo prije, kad se meni učinilo da sam ga vidio? Zašto ste toliko forsirali da je to bio san i halucinacija, ako ne zato, da samoga sebe uvjerite, da je to zaista bio san i halucinacija? Htjeli ste me čak uvjeriti kako sam balav i kako se bojim mrtvih i to samo zato, da zabašurite svoj vlastiti strah od toga mrtvaca, koji bi mogao baš u ovom času biti živ. BONAVENTURA

je i probudilo Mandalina iz dubokog razmišljanja; on teško uzdahne i promrmlja »ne će smart da mi digne ovu pokoru!«, digne glavu, skine dalekozor s čela, na kome su ostala urezana dva crvena kruga nažuljene kože, te se Jubo mogao uvjeriti da šjor Frane nije ni gledao kroz dalekozor. No on taj zaključak nije povukao; sve je bilo toliko čudnovato, te se više pitao, kakvu to pokoru šjor Frane želi da mu skine smrt? Ali nije imao vremena da razvije to pitanje,

ne samo opredijeljenu štetu od Dalja, Borova i Bijeloga Brda naplatiti, nego i kolovođe zakonom kazniti i narod obavijestiti dali, da se sloboda ne rasprostire na samovoljstvo i otimanje tuđega dobra. Osobito mi je milo da vašu vrsnu osobu o mome iskrenome visokopočitanju ovom prilikom uvjeriti mogu, s kojim ostajem Vašega Visokoblagorodija u Karlovci 6/18 Novembra 1848. pokorni sluga Josif Patrijarh« (Pismo se čuva u Državnom arhivu u Zagrebu, Arhiv Virovitičke Županije, god. 1849. spisa broj 99., a objavljeno je u citiranoj knjizi A. Jelačića, str. 110.)

NEMČIĆ: Eto, gg., opet novi dokaz, kako su Mađari pojmili duh vremena, kako strah naš, da nas i našu narodnost potlačiti kane, nije bez temelja. Treba dakle, da se tom tiranstvu, toj beščovječnosti iz petnih sila opiremo. Uostalom, što se braće naše Slovaka tiče, možemo ih uvjeriti, da smo pojmili duh slavjanski... i da smo to dokazali i u istim uvjetima pacifikacije, gdje se kaže: da želimo sviju narodnosti pod krunom ugarskom neomeđašeno razvijanje i raširenje. Ništa nam dakle ne ostaje, nego da nesretnu braću našu srcu prigrlimo, onu milu braću, s kojom

vodstvom mađarskih magnata cjelokupna bečka reakcija (vojnička stranka, dvorska grupa nadvojvotkinje, Sofije) bila sebi stvorila dovoljno čvrste pozicije za prelaženje u generalni kontrarevolucionarni napad. Carski crnožuti general Jelačić krenuo je vojsku tek onda, kad ga je Kulmer uspio uvjeriti, da će, uz mađarske magnate, i dobar dio dvora, i šef vojničke stranke, ministar vojni Latour, biti na njegovoj strani. Dobiti bečki dvor za rat protiv Mađara nije napokon bilo moguće u prvoj etapi još ni zato, jer je lojalna politika zakonitosti Batthyányjeve vlade

svoju rolu na mjestu za narodnost djelajućih ljudi, i to u Vojvodstvu... — Mi doduše nikad Majerhoferu vjerovali nismo, al smo opet očekivali, da se o njemu javno mnijenje izrazi; i eto cijeli narod Vojvodstva smatra Majerhofera kao najopasnijeg za srpsku narodnost čovjeka... o tom se svako uvjeriti može. Gen. Majerhofer ide istovetnim tragom Hrabovskog, Rukavine, a može biti i gore, a da je to tako, vidi se iz toga, što sad prijekim sudom i inkvizitornim komisijama u kavez satjerati misli slobodu srpsku, i to je onaj isti lojalan Majerhofer, koji od lane svejednako

dodirne njihove ruke. — Muzika — reče. — Vidjeli smo vas na misi. — Guzdić je kao slatku paru pustio pred sebe smiješak brižljivo izrađen da bi pokazao bijele zube. Ona ih gleda blažena, zamišljeno skreće pogledom po sobi i vraća ga na njih kao da se želi uvjeriti da je baš to realnost kako je oni predstavljaju, a ne ono uzvišeno u njoj, i izvinjavala se stidljivim smiješkom što ne može da ih primi na znanje. — Sjednite, molim vas — reče tiho, okuša učinak riječi. I kad se ispunilo to što je ona htjela, nastavi s pokusom: —

na njih. Tražio je podesne riječi da ih obraduje. Rado bi im doveo Gorku. Ona bi prijateljski izravno gledala starici u oči i stiskala joj suhu ruku. »Ljudi se objašnjavaju samo jedni pomoću drugih« pomisli. Ali ja nisam sposoban da djelujem bez promišljanja. Ja se moram najprije uvjeriti da je nešto dobro, oduševiti se tom ideom i onda djelovati. A Marko, a Gorka, a Kaj djeluju neposredno, jer je njima samo tako dobro i moguće djelovati. — Bogati, što je tužno ovo življenje — reče Kaju ni sam ne shvaćajući što hoće time da kaže.

Svak je doma, gdje mu je dom... gdje. — Heee... Daleka grmljavina ispuni sobu kao da opominje sve stvari na tamnu, mrklu noć vani: svijetli zvuci igala u kvrgavim rukama stare gospođe odgovarali su uznemireno i bojažljivo neujednačeno. Bilo je jasno: nikoga ni u što ne mogu uvjeriti... Jovica ponovo uzdrhta i spusti ruku na rame stare gospođe. — Pucaju — reče ona pletući ubrzano. — Eeee... — on osluhne pozorno, kao da očekuje neko reagiranje na svoje glasove, no dugo se nije ništa javljalo, i njegov se pogled zaustavi na

»isključivo vojničko držanje«. Čak nije htio prihvatiti poziv na preferans — a mjesni kaluđer i umirovljeni učitelj ljupko su ga molili — već je neumorno razrađivao plan: »Proučiti svaku obitelj u Samarniku. Diplomatski, povratiti dezertere. Ne pribjegavati sili — bar u početku. Uvjeriti ljude u budućnost, u srpske šarafe. Pojačati ljudstvo. Pripremiti se za pohod u Liku.« Međutim, u danu, kad je on po nekoliko puta čitao i dočitavao posljednje očevo pismo i smijao se na riječi: »Sjeti se, Boško, da je naš brat vojvoda bio običan jerej-paroh u

nikada ne promaši. Kad se svi podmire kavom i povrate od dugog pješačenja, Hasan se prihvaća drugog posla, to jest brijanja. Mušterija, ponešto oklijevajući, sjeda na tronožac, skida fes ili kauk i, kako je običaj, prijeđe dlanom nekoliko puta po glavi i niz bradu, baš kao da se želi uvjeriti kolika je duljina izrasle brade, i da se, usput, malo počeše. Hasan za to vrijeme oštri britvu na širokom kaišu svog silaha, okretno je okrećući, da se sunce neprestano odbija od sječiva. On je s ponosom naziva »moj brič«. Oštreći, on se uvijek njome ponosi, hvali je i

kažem: vuk nikada po poruci ne jede mesa! — završava Suljaga dižući se. Polazeći pozdravi: — Ej dovale! — Ej sahadile! — otpozdravlja čitava kavana. Ne ide on radi dućana. Nikako! Pekar će, kako je poručeno, donijeti jelo najprije u dućan, pa bi se želio uvjeriti, da li je dobro zgotovljeno i da li je onako kako treba da bude, jer se ne bi htio zbog toga obrukati pred svojim istomišljenikom. I najposlije, on mora biti prisutan, kad se bude slalo Aliji, kako bi dao zadnje naloge. Ushodao se Suljaga pred svojim dućanom. Očekuje pekara.

a u tome pronalaženju je bio neobično vješt i izvježban, otkinuo bi pozamašan komad i onda ga, i ne žvačući, progutao, da zatim krene dalje u potjeru za novim, gutajući smiješno u hodu kao kokoš, štucajući i izbacujući trbuščić. Grekin lagano okrenu glavu, kao da se htio uvjeriti, da li je to zaista Bartolomej, iako ga je po glasu poznao, i razjaren skoči: — Nek te stotinu đavola odnese, a zaista će te odnijeti, Bartolomeju, majmune. Gnjido, krpelju na ovoj državnoj ovci. Pasji sine i lupežu! Što ne kašljaš kad ideš hodnikom? Uh? Država te

i zbog čega. A da će se neka nevolja ili belaj izleći, u to nitko nije ni sumnjao, već je svaki od njih, ispitujući svoju savjest i prevrćući po najskrivenijim kutevima svoje duše, pokušavao opravdati svoje postupke, rad i propuste pred samim sobom, kako je najbolje znao i umio, i uvjeriti sebe, da možda ipak nije on taj, no netko drugi, koji je, eto, izašao na sunce s grumenom masla na glavi. Iako je početak jeseni, a vani toplo, pa se krivovrati suncokreti gure po vrtovima, a podrešeni plodovi, sjajni i podatni, obli od zreline, smiju na suncu, činovnici

crven i papren, te se već sada preznojava, s komadeškama drhtavog mesa i rezancima. Pa da bi presjekao te misli, koje ga muče i izazivaju, hvata svoje hlače sprijeda u pasu, i to s obje ruke, namiče ih ljutito i pomiče vamo tamo. Nekoliko puta tako. Baš kao da bi se htio uvjeriti, da li će moći stati tako dobar ručak, A možda i zbog buha, koje su ga za čudo voljele. S ceste, između njegovih krivih nogu, između kojih bi sigurno mogao protrčati dobar zec, a koje je po svoj prilici naslijedio od nekog svog madžarskog pretka, odličnog jahača i

svim selima i malo pomalo privirali su k brijegu i seljaci iz udaljenih sela. Stari Pohižek, sav oronuo i iznemogao, dovukao se na batini, da čuje i vidi stvar na licu mjesta. Nekad kao općinski odbornik iskusio je i proživio dosta nevolja i znao svakoga savjetovati, da je najbolje uvjeriti se o svakoj stvari na »licu mjesta«, kako je čuo govoriti od općinskoga bilježnika, jer se drugačije čovjek može prevariti. Došao je i krčmar Trbuhek, krupan, lijepo izbrijan, malih crnih brčića zavinutih u kotačić, u cipelama, što ih je nosio i zimi, na začuđenje

samo djeteline, rosulje, Marijine suzice i pahovke. Jednu je pahovku Janko podigao, stavio ju u usta i sišući njen slatki sok stao se gubiti prema šumi. Još nije svršeno. Nije pravo ni počelo. Svršeno je samo jedno: upoznao je oca. A što se tiče Bete… To je početak. Treba se uvjeriti. Ponos time ne štetuje. U kuću se nije ni navratio. Krenuo je poprijeko, preko brijega i njiva, krivudastim puteljcima, preko tuđih livada. Ne bojeći se pasa upadao je u tuđa dvorišta, preskakivao plotove, hvatao velikim koracima, i ni pola sata nije prošlo, kad se našao na pragu

on uzgaja i s kojima učestvuje i na najvećim međunarodnim trkama. čudno, zar ne? Ali ovakvih čudnih stvari ima dosta na svijetu. No ono što je sigurno jest to, da je zaista krasan i fin čovjek.« Nepomuk je govorio brzo, pretjerano brzo, kao da nešto skriva, kao da sama sebe želi uvjeriti u nešto u što ne vjeruje, zastenjao je na koncu i zakolutao očima. Žandar ga je motrio podmuklo ispod oka, ali dokučiti ipak nije mogao, da li stvarno govori istinu taj prepredeni vlasnik kavane, ili se tek pretvara da govori istinu. »A osjećam se loše«, reče Ivan Nepomuk

osim toga on je odvratni kukavac! Ubiti je mogao, to da, ali ući u borbu samo zato da mi se osveti ne može, niti će ikada moći! Kukavac!« Mali čovjek ponovi nestrpljivo obrvama znak pitanja. »Večeras«, odgovori Nepomuk glasno, »obećali su doći ovamo. Oni se o svemu žele uvjeriti iz tvojih usta. Sumnjičavi su, to je istina, ali oni su uvijek sumnjičavi. Stekao sam dojam da se radi samo o tome da ne budu prevareni.« »Ja nikad nikoga nisam prevario«, reče mali čovjek povišenim glasom, uvrijeđeno. »Ali Frank!« Konobar Gašpar donio je juhu na

će već za deset ili petnaest minuta završiti.« Žena se kolebala. Čak ustane. »Deset ili petnaest minuta, kad vam kažem. To nije mnogo za tako ozbiljnu stvar. Najviše dvadeset minuta. Konačno, šta je to dvadeset minuta, ako se pravo uzme?« Zaista, sitnica! Uspije uvjeriti je da dvadeset minuta nije takoreći spomena vrijedna sitnica. Njegov prijatelj Nepomuk upravo piše neku veoma važnu stvar, i čim je napiše odmah će doći, to je sigurno! Veselo pak društvo dolje još uvijek banči i pjeva patriotske pjesme (»slušajte, stvarno, patriotske

krv koja masno teče, grkljani koji krkljaju, oh!... ali zar na koncu konca nije imao pravo da sebi izvojuje, makar silom, onu šansu koji su svi drugi ljudi prirodno imali, a on nije, i zar kroz ovih dvadeset godina nije dokazao... jest... nije... jest... — grozno! Ni sama sebe ne će nikada uvjeriti u to da je imao pravo! Škrgutao zubima i znojio se i nije imao hrabrosti da bude iskren, potpuno iskren i pravedan prema sebi. Ruka je zastala na papiru. Bila je to posljednja šansa, očito posljednja, i što sad? Slijed misli prekidao se u njegovoj glavi sve češće, tonuo u šuplju,

osude kao rezultata nogometne utakmice. Ispitljivo bih promatrao lica sudaca, ne bih li u njima odgonetamo raspoloženja. Ne sudi samo zakon. Ljudi sude. Oni su postavili zakone i oni ih primjenjuju. Raspoloženja sude, zakon ih tu i tamo obuzdava, da se ne bi odviše zaletjeli. Nitko me ne će uvjeriti u nepristranost suda sve dotle, dok budu sudili ljudi. A što sve ne utječe na čovjeka? I klima, i temperatura, i tlak, i jedan otpao list, i glad i žeđ, i udaranje pisaćeg stroja i šuštanj papira... Tko će mi sa sigurnošću reći, da je svaki sudac tokom čitave rasprave

bi se reći nesavjesno. Stoga nailazim na mnoštvo istih predmeta. Odlika osrednjosti, po kojoj između crnca i crnca, Kineza i Kineza nema nikakve razlike. Ni između prozora i prozora na pročelju nekakve zgrade. Zaljubite se u djevojku koja stanuje za jednim od ova dva ista prozora, pa ćete se uvjeriti da se uvelike razlikuju. Možda nam ne ćete uspjeti objasniti tu razliku, ali u vama će biti dva možda toliko suprotna, da će vam se onaj drugi pričinjati slijepim prozorom. Zakašljao sam, i jato je vrabaca prhnulo kao jedan. »Ah, vi obješenjaci i

ili jedno od stakala prelomljenog lornjona. Doista, kao da su na svijet gledale i svijet doživljavale samo jednim parom očiju. Držim da nikada jedna od njih nije pomislila ili osjetila nešto što u isti mah nije osjetila ili pomislila i druga: i čovjek se u čudu obazirao, kao da se želi uvjeriti nisu li te dvije duhovne sijamske blizanke i fizički nevidljivo spojene nekim skrivenim gajtanom. Kad je govorila jedna, jasno se osjećalo, i već podrazumijevalo, da tim izražava mišljenje obiju. Zato su govorile naizmjenično, i otprilike u jednakim obrocima, kao dva klerika za

čemu veslači kleče na dnu čamca; preuzet od sjevernoameričkih Indijanaca, načinjen od kore i presvučen kožom kanula(lat.) – cijev koja se stavlja u ranu da kroz nju istječe gnoj kapacitirati(tal.) – pobiti, onemogućiti, uvjeriti, savladati protudokazima kaptirati(franc.) – zatvoriti izvore pitke ili mineralne vode u cijevi da bi se spriječilo upijanje vode u zemlju karantena(tal.) – izolacija bolesnika sa zaraznim bolestima kako bi se spriječilo

prija. Htio bih već jednom razmrsiti taj naš zapetljani čvor. Željka ne daje nikakve jasne odgovore, iz cijelog njenog držanja ne mogu zaključiti, da li je to samo prividni otpor poslije koga će se prisnije priviti uz mene, ili je to nešto nepremostivo, u što se i ona sama hoće uvjeriti, da se ne bi prenaglila, dala nade, koje ne bi mogla ostvariti. Samo, nevolja je u tome, što sam opsjednut, dokinuta je moja volja, osjećaji su svi vezani uz nju i iščekivanje samo raspiruje dosada nepoznate strasti, koje me sve više prevladavaju. Htio bih je razbuditi baš tim

ono postade labavo i malo, čitavo je stalo u grampaj njegove šake i od stiska vodnjikavo se zaljuljalo, propuzlo kroz prste. — Eno ga... — izvaljenim očima prati ispruženu ruku. — Koga? — Jerkica kao nemarno svrati pogled. — On... — htio je još nešto dodati, uvjeriti družinu, a ipak mu se sada pričinilo da je samo križ. — Ono je križ, budalašino... nego čuvaj ti gaće noćas, smrdit ćeš don Mili... — Ma šta?... — šapatom se primakao i Zele. — A evo Čavline ništo balanza, pa... — ispuhne Jerkica malko

Hvala i svima koji su bili s nama i za nas u ovim bolnim trenucima gubitka naše drage majke, svekrve i bake. Počivala u miru Božjem! Sin Ante s obitelji naši razgovori Kako se uvjeriti da me Bog ipak voli? Na božićnoj ispovijedi rekla sam da ne želim rađati više djece. I to stoga što već imamo dosta godina, šestero djece i zbog narušenoga fizičkog zdravlja. Zato ja i muž koristimo zaštitu- kondome. Svećenik me toliko

po dvoje djece. I svi idu u Crkvu i pričešćuju se. Zar svi imaju pravo na to osim mene? Da li ići dalje u crkvu, kako se ponašati? Želim pripadati Bogu, ali mi nije jasno kako svi koji se suzdržavaju od djece da su dobrodošli na misu, osim mene? Kako uvjeriti sebe da me Bog ipak voli? Molim vas objavite mi odgovor na moje pismo u »Glasu Koncila« što prije i pomozite mi! Zahvalna R. Tragično bi bilo kada biste o sebi i dalje razmišljali kao o »smeću«, kao što pišete, jer to nikako niste.

protuprirodna ustanova? Nedavno sam na poznatom i prilično gledanom talk showu »Sanja« čuo »znanstvenu« diskusiju jedne naše sociologinje kako brak ima dva obilježja koja ga čine protuprirodnim. Uz obilata citiranja »modernih« autora (Morgan i Bachofen) htjela nas je uvjeriti kako su te protuprirodne karakteristike braka isključivost i doživotnost bračnih odnosa. Budući da ovo nije znanstveni tekst a niti mjesto za znanstvenu diskusiju s tom monstruoznom tezom, ja ću samo o njoj razmišljati na osnovi doista dugogodišnjeg iskustva jednog već ostarjelog

rei socialis) Ivana Pavla II. te dokument Pravda u svijetu Sinode biskupa iz 1971. Pavao VI. potvrđuje integralni razvoj čovjeka i solidarni razvitak čovječanstva. Crkva se, u svjetlu evanđelja, još revnije stavlja u službu ljudi, ali i oni se trebaju uvjeriti o potrebi zajedničkog djelovanja sviju. Integralni razvoj ne znači samo gospodarski napredak nego se također odnosi i na osobe uzete s njihovim kulturnim i duhovnim dimenzijama i obuhvaća napredak sviju. Enciklika iznosi različita sredstva za stvaranje solidarnosti na svjetskoj

Možda starac baš zbog tog šljema sumnja u crvene zvijezde na kapama ostalih. Jest, na njemu je odjeća legionara i šljem! U susretu s neprijateljem to ponekad može dobro doći, ali u susretu sa Zagorcem...?! Da ga pokuša ipak uvjeriti da partizani stoje pred njim? Zna Kapara, bilo bi to posve uzaludno. Kad seljak jednom posumnja — gotovo! Preostaje još da ga pita ima li vina, ali dok je Kapara razmišljao kako bi to najzgodnije izveo, Tamburica je već kao

ni na trenutak nije iščezavao. Tako je i užitak postao posao. Sebepromatranje. Kad se njegova ruka dotakne njenog koljena, Jasna se sledi. On širi ramena, prekrije je do pojasa golim tijelom, oprezno rukom klizi po koljenu, od koljena do polovine bedra, po koljenu. Same varke. Trebalo je Jasnu uvjeriti da njegova ruka neće poći dalje od polovice bedra. Ponavljao je kretnju, točno do granice. Ledena ukočenost ishlapljivala je. Na potiljku osjeti njenu ruku, kako se steže, kako čvrsne. Na suncu, htio bih vidjeti, golu Jasnu. Jezici se dotiču, bijele zube ima

Osjetila sam što se događa, i ne znam zbog čega nisam prekinula. Nisam mogla prekinuti, jednostavno nisam mogla. Shvatila sam da sam zgriješila prema njemu. Tog dana, u sumrak, tog istog dana kad sam šetala šumom, već sam shvatila da nosim žig grijeha na bedru. Pokušala sam uvjeriti samu sebe da nije bilo tako kako si maloprije govorio, potvrdio zauvijek. Da sam nogu odrezala i bacila je hijenama, mislim da bih i dalje na istom mjestu osjećala grijeh. I on bi to osjetio, ne bih mogla sakriti gubu što pri svakoj pomisli biva sve većom, gubu koju bi otkrio grleći

ali vruće srce u sebi, koje kuca, kuca nemirno i svakim kucajem nam daje znati, da bi se htjelo približiti ljudima, pa da kuca složno sa svim ostalim srcima, kao što topla, proljetna kiša kaplje složno po pločnicima noseći nove nade za nove radosti. Ej, kad bi se ljude dalo uvjeriti, da njihova sreća leži u njima samima i da bi se oni sami morali pokrenuti, a ne ovako tupo stajati na zemlji kao teško i nepomično kamenje, koje se možda u tisuću godina makne jedva toliko koliko je širok prsni koš komarca. No ne valja gubiti nadu, jer ako nema nade, onda prestaje

barem malo izvan i iznad vlastitog osjećaja ugode i neugode u smislu hladne ili mlake vode na leđima. Nije lijepo sve što nas može zagolicati ili samo ono što nas može zagolicati. Ali uzalud je tebi govoriti: neće tebe u to uvjeriti nitko: ljepota je tebi samo neposredna želja i neposredni posjed. Ono što se želi, lijepo je. a što se ne želi, nije. Osim poželjne žene, za tebe druge ljepote nema. Mogao bi još i dopustiti ljepotu

Rusija u tom pravcu ne može angažirati. Supilo je nalazio razlog za takav ruski stav u uskogrudnom pravoslavnom stavu ruskih službenih krugova prema katoličkim Slavenima, što je bilo samo djelimično tačno, i nastojao je uvjeriti Sazonova i ostale ruske državnike da bi se Hrvati i Slovenci mogli s vremenom približiti pravoslavlju preko slavenskog bogoslužja, što, dakako, nije moglo zvučati uvjerljivo i realno. Za njega je to bilo veliko

mogla po svom biću doprijeti dotle dokle sam ja morao i dokle sam dospio! Samo glupost i slabost moja zaslijepile su me. Ili vrlina, odnosno – one su bile svjetlo koje me je zaslijepilo. Koliko sam istraživao, ali nitko me nije mogao uvjeriti u protivno. Moj komesar, onaj koji mi je i dao zadatak, uvjeravao me je da je bio »dvostruk«, igrao na našu i na njihovu kartu, ali u stvari samo na njihovu, jer je ubio tri naša čovjeka u borbi. Uvijek u bitkama, i to zato da se

To je neobranjivi cinizam! A ja budala skačem. Što vi meni savjest?! Kao da ja ne vidim da namjerno previsoko šutirate! Stao sam i ja kašljucati i oprezno zapitkivati Doktora, je li mu se valjda pričinilo kako ja nemam moralna pokrića pitati o savjesti. I pokušao sam ga uvjeriti, nespretno kao i uvijek, kako sam siguran da i njega rese najsvetije odlike profesije, te sam svjedokom njegova najdubljeg i smrtnog zgražanja, na primjer, nad samom pomisli o eutanaziji. – Znate što – rekao je kada smo sišli u hodnik. Rukom je kopao po džepu svoga ogrtača

Nitko im u očima ne bi mogao pročitati da to blaženstvo duguju izdajstvu prijatelja. Jest, pustio sam ih. No čim su izašli na ulicu dao sam ih ponovo uhititi. Rekao sam im: »Uvjerili ste se, golubići, da sam pošten čovjek. Riječ sam održao i pustio vas na slobodu. A sada ćete se uvjeriti da sam i ćudoredan: ne mogu oprostiti izdajstvo dobročinitelja. Stoga ću vas strijeljati!« LINGER: Nije istina! Vi ih niste mogli, vi ih niste smjeli ubiti! MÜLLER: Ne, nisam ja... Momci su strijeljali. LINGER: Je li u vama ikad zakucalo ljudsko

Kao na mijenici... Možda naš život i nije nego neki malovrijedni komadić papira. MÜLLER: Zašto ga onda drugim komadićem papira ne bismo zadržali? LINGER: Krivotvorenom mijenicom? MÜLLER: Nikome zlo ne činite. Ali bez te krivotvorene mijenice ne možemo one gore uvjeriti u vašu spremnost na suradnju. A i vaša će suradnja biti krivotvorina. O tom ću se ja brinuti. Pretinci su ovoga stola prepuni izdajstava. Vi ćete ih samo prepisivati i meni ponovo, tobože, dostavljati. A poslije, kad ostanete bez nadzora, kad stečete povjerenje, dat ću vam mig, pa

bez veće umjetničke vrijednosti. Različito od umjetnika koji stvaraju pod opsesijom odgovornosti šta i kako reći publici, ona je zaokupljena jedino pitanjem šta će reći publika. Sve manje naklade njezinih novih djela uvjeravaju nas, pa će valjda i nju uvjeriti da tim putem neće više nikamo stići (ukoliko ona i vrtnju u krugu ne smatra — putovanjem!). Pisati se može recentno ili receptno; nema recepta za originalnost ni svježine u beskrajnom variranju istoga ljubavnog prizora omeđenog klasičnim trokutom i modernim višekutima.

sve one blasfemije i uvrede na moj račun, koje je u prvoj verziji ubacio u svoj članak; meni ne bi bilo ništa teže podnijeti i njih, a Kovaču bi možda bilo lakše jer bi se oslobodio, na taj način, nelagode i potištenosti. riječi koje sigurno neće ni čitaoce ni mene uvjeriti da je Iskušenje izvorno i vrijedno dramsko djelo i da Gubilište nije, zapravo, ispravnije moglo biti nazvano »Vježbalište«. Uvjeren sam da su neki kritičari Kovačeva proznog prvijenca odviše ozbiljno shvatili nastup ovog relativno

Antologija je u osnovi izbor, a izborom se eliminira sve što ne ulazi u prostor obilježen (zašto ne reći ograničen) u skladu s određenim htijenjem i promišljeno postavljenim zadatkom. Jako bi me zanimala neograničena antologija, pa makar je sastavili i Vučetić i Popović, koji nas žele uvjeriti da je 700 stranica premalo da se globalno obuhvati sve što natprosječno vrijedi u jugoslavenskoj poeziji, iako taj opseg nije bio premalen za sastavljače antologijskih izbora iz mnogo bogatijih i brojnijih književnosti, i premda je isti zagrebački izdavač objavio na svega stotinjak

moda: ne ide se liječniku, nego homeopati, često, ne zbog izgubljene vjere u modernu medicinu, već — iz snobizma. Od snoba uvijek valja očekivati nešto neočekivano, obrnuto. Međutim, ako smo ga prethodno temeljito proučili, predvidjet ćemo svaki njegov postupak, i time uvjeriti sebe i druge kako je svaka nepravilnost, ako se u pravilu neminovno ispoljuje, isto što i pravilnost od koje su moguća tek izuzetna odstupanja. Snob neće reći Bog, nego Zeus. Ali ako obavezno kaže Zeus, to je kao da je rekao Bog. Snob će upitati: »Jeste li čitali

i sve ostale. Zaokupljeni smo sada jako nastojanjem da više ne griješimo, pa je to valjda razlog što manje radimo, jer »tko radi taj i griješi«. Neprestano se pitamo: ŠTO NAM JE RADITI? Bolje bi bilo da naprosto: RADIMO! Sa svih nas strana alarmantni glasovi žele uvjeriti da su nepismeni — naš glavni problem. Kako je to daleko od istine! Nama su najveće probleme stvorili pismeni — ignoranti i neznalice. A postoji čak i vrsta prilično pismenih površnika, koji čitaju riječi i rečenice, ali ne razaznaju pravi smisao teksta. Pa ipak, nitko

očekivala je ipak utjehu ili bar priznanje za svoje vrline, mogao sam joj se smilovati s dvije-tri banalne riječi ali zašto bih ja bio bolji od ostalih (?) — morat ću ozbiljno razgovarati s Veronikom, morat ću je uvjeriti, rušeći sebe i nju, a objašnjenja su obično uzaludna, da ono što sada uživamo tajno, tu ljepotu koja nas oboje oživljuje i osvježava, ne bismo mogli tako nastaviti, ne bismo potvrdili kad ne bismo više bili

Ali vrijeme se ne vraća u svoj mir, jedan se kruti krak produži, zakvači ga i stegne. Nije siguran. Nije siguran da to želi. Nije uvjeren da može pred vremenom biti ravnodušan i hladan, oklijeva. Da se bar može uvjeriti da je zbog iznenadnih promjena izgubio moć logičnog sporazumijevanja! Da je u njegovoj psihi nastupio poremećaj! U toj njegovoj zagonetnoj tikvi punoj pretjeranosti. Ali u ovom svijetu što se, recimo, kvalitetno

vrijeme između dva mraka pričinja mu se sada samo kao prisjena stvarnosti; da bar čuje glazbu od Sokolane ili borce s njihovim gorštačkim pjesmama okrutnim kao da izviru iz podzemnog svijeta, mogao bi se uvjeriti da je postojao dan. Ne sjeća se više ni Darinke, i uzalud bi se mučio da kroz sjećanje vrati njen lik — u stvarnosti lijep ili ružan — ne zna, ne pronalazi ni ono što je već s mukom osvojio, svaka se

ali odmah sa zaprepaštenjem otkriva — želja za njom više i ne postoji kao ni sigurnost u svoje postupke i Darinkina obećanja, sve je u njemu ishlapjelo, sve se iscrpio osim njegova konfuznog nestrpljenja što se ne da uvjeriti i što se otima zlogukom glasu, da je ponovno zamočen do grla i opet nasjeo jednoj od mnogobrojnih Darinkinih prevara. Nema više razloga da je čeka, gurnut je kao već nekoliko puta u stranu, ništa od Darinke ne

ionako čovjek nema svoje prave domovine, pa zbog toga i ne postoji nešto zbog čega bi se isplatilo žrtvovati! Da je bio pred ogledalom, dobacio bi svom odrazu zahvalan pogled zbog te heretičke misli. Pokušao se tako uvjeriti da je sredio sve ono što treba srediti u njegovu odnosu prema svijetu, u takvim je trenucima sam sebi beskrajno simpatičan što pokušava, a možda i uspijeva, stvoriti nekakav stvaran zaključak iako se on svih drugih

u javnoj službi. Tako to zapravo jest: jezik i njegovi problemi prate nas svaki dan, te stanke zapravo i nema. Jezik nije samo predmet pažnje lingvista nego i svih onih koji se njime ozbiljno služe. I visoka administracija se javila, i to željeznička, pokušavajući nas uvjeriti kako je kod njih s jezikom gotovo sve u redu ili kako će bar uskoro sve biti u potpunom redu. Ali u isto doba javili su se s drugačijim gledištem sami željezničari. Naime, protestu željezničara iz Vinkovaca pridružio se spontano i protest željezničara iz zagrebačkog

mojem mišljenju bilo samo u određeno vrijeme i u određenoj konstelaciji. Mislim da su bila praktično moguća i druga rješenja, ali prilike nisu bile zrele za njih. Ne bih se složio ni s mišljenjem da je novoštokavski tako neelastičan i siromašan za pojedine discipline kao što nas hoće uvjeriti dr Brozović. A i potpuno je neodrživa njegova misao na str. 61. da »razlike između hrvatskosrpskih varijanata u leksikostatistici iznose čak manje od 1 %«. Metoda po kojoj je došao do takva zaključka nije zasnovana na realnim osnovama. Svakako, potrebno je čitati

A kuda putuješ?— Putujem preko Rijeke, a ne preko Plitvica.« Slično je dakako i s njegovim složenicama: nekuda, nikuda. Na primjer: »Otišao je nekuda, ali ne znam kamo.« Možda će se komu učiniti da su to sitnarije, ali neka pokuša provjeravati, pa će se uvjeriti da je ovo upozorenje korisno. Svakako za onoga koji želi pravilno izražavanje konstrukcija »Jerković je otišao vani« djeluje kao gruba pogreška, koju je potrebno izbjegavati. A nije ugodno slušati ni pjevanje: »Vraćam se tu.«

proći preko druge republike! I kada se danas pita: zašto je BiH trebala sačuvati baš taj, a ne onaj drugi izlaz na more, ne može se naći, ni uz najbolju volju, opravdan razlog tome, ali isto tako ne može se uvjeriti ljude, koji imaju hrvatski nacionalan osjećaj, da to nije učinjeno bez nekih posljednjih namjera. Jer, ako je BiH morala imati izlaz na more — a to su uvjereni svi oni, koji su vas spremni odmah proglasiti šovinistom,

u razdoblju realizma. Socijalna i psihološka analiza nalazi se u službi potvrđivanja ideja o nacionalnoj samobitnosti, koju u sferi praktične politike brane u prvom redu pristaše Stranke prava. Modernistički pokreti s početka XX. stoljeća nastoje i književnost i književnu javnost uvjeriti u neophodnost nezavisnosti djelovanja gledom na politiku i religiju, pa čak i moral. Pa makar oporbenjački nastrojena protiv politike, književnost modernističkih pokreta nužno mora uspostaviti nekakve praktične odnose prema konkretnoj politici, što je i posve razumljivo kada znamo

prerasta sav prirodno realistički osjećaj našeg pisca, kad se nakon uobičajeno zamršenih zapleta, koji su nam poznati jednako kod Eugena Suea kao i kod Dickensa (jasno ne samo kod njih), Lucija mora udati za bogataša Željkovića, jer je Grbović svojim spletkama (lažnim pismom) uspio uvjeriti svoju štićenicu da je njezin dragan Davorić poginuo u boju s Turcima u Krajini. Na tom mjestu rukopis se prekida, a kritičaru je teško predvidjeti kako bi radnju dalje razvio Nemčić, ali teško je vjerovati da se upravo u trenutku kada je rukopis prekinut nisu pripremali novi, još

– Vi katolici ne umijete do granice, morate prelit. Otpij zeru, fra Ambro, meni ruka zna zadrhtat, pa da ne prolijem. Uz dobro vino i obilnu trpezu razgovor je krenuo, a stao onda kad se Kirilu činilo da je dovoljno rečeno i da nitko nikoga ne može uvjeriti u svoje.
– Istočna je Hercegovina još sredinom sedamnaestog stoljeća bila mahom katolička – rekao je fra Ambro Nevjestić. – Bivalo je da od šezdeset devet katoličkih familija prijeđe na pravoslavlje ili islam

zapravo sve gadnije legende o Hrvatima. I ja sam postao žrtvom na jednom procesu, upravo u tom kontekstu, što je skrajnje nečasno, jer zbilja nema nikakvih razloga da mi se na taj način sudi. Ako me se čak i htjelo suditi, onda je možda postojalo nešto drugo. Možda bi bilo teško uvjeriti ljude, da bi zbog toga baš trebalo biti u zatvoru, ali je svakako činjenica da ono što je meni pripisano spada u okvir onih uobičajenih napada na Hrvate”. Dio intervjua datog početkom 1978. novinarki talijanskog dnevnika “Il Tempo“,

izoliranja ustaštvom; i — ukoliko to sami Hrvati čine — u pitanju je demon samoporicanja, odustajanja od svog postojanja, provedenog bezdušnim samoponižavanjem. — Jer zašto je nama važnija etika talijanske novinarke od etike hrvatskog pisca? Zašto mi na svaki način želimo uvjeriti svijet i sebe, da se ustaštvo u Hrvatskoj bez prestanka obnavlja? Zar je to, zbilja, pohvala našoj zemlji, da su njezini intelektualci recidivne pojave fašizma? Dovoljno je spomenuti slučaj Ernsta Blocha, koji je izjavio da su svi Hrvati izvan domovine fašisti, a da ne zna

stvari mnogo jasnije. – Gospodin je vanjski suradnik. On je inače pošten i cijenjen trgovac, ali tu i tamo učini nam poneku uslugu. Pripomenuo sam kako sam se u njegovo ponašanje imao prilike uvjeriti. – Mislite na novac. To je također mjera kažnjavanja takvih kakvi ste vi. Polovica je isplaćena gospodinu za njegov trud, a druga polovica je namijenjena fondu za gladnu djecu. – A novčanik?

on odleti. Potrka joj reče, kad mu je on – i sam sirotni prosjak bez oca i bez majke – u sitnišu više od krune dao, ona ga svakako mora prepišati, a kako i koliko neka odredi prema svojim mogućnostima. Potrka će joj, za ljubav Božju, uslugu učiniti, odnijeti jaspre urokljivcu i uvjeriti ga kako je to njemu već unaprijed namijenila, ali, eto, on pobježe. Kad ga žena upita hoće li pet kruna biti dosta, Potrka se počeša za uhom: – Mora biti! Nu, nije zgorega koji banovac poviše, jer se onda vrag nađe u procjepu između onoga što predviđa da si odredila i

omakne? — upitao je Joža skeptično. — Ionako ne možemo dalje, ne možemo ni ovaj pomaknuti... — To je kao u bajkama. Najprije ne vjeruješ da iza brda ničega nema. Onda te zaplašeni stanovnici doline pokušavaju u to uvjeriti. Ali ti se tvrdoglavo inatiš, uspinješ se prema orlovskim vrhuncima, i onda ti zloduh što tamo živi šalje nesreće, jednu za drugom. Ali ti svladavaš sve zapreke i napokon... — Idemo — rekao je Joža trijezno, kao

zbog glasa, tuli nekakve pjesme, ni zabavne ni narodne, nego onako narodnu, samo su te skladane i napisane bez trunka ukusa. Konobar mi nudi mljeveno meso, priređeno na sve moguće načine, no vidjevši da me ne može uvjeriti kako je svježe, na koncu skrušeno priznaje da je u posljednja dva tjedna sve svježe meso s obližnjeg poljoprivrednog dobra otišlo u izvoz. Vino je, istina, dobro, no više bi mi prijalo da ga guckam u tišini i nakon obilnije

puta na mjesec povezuju s vama blizom Venecijom. Reći ću vam samo to da moj prvi susjed, rodom iz ovoga grada, izvrsni gospodin Luigi Pausin, inače — što vam valja znati — u sretnom braku, običava za naših zajedničkih obiteljskih izlazaka ponavljati kako ga nitko nikada neće moći uvjeriti da budućnost Rijeke zavisi od ičeg drugog nego od dobrohotnosti ugarske vlade, koja, tako barem on kaže, raspolaže takvim sredstvima da može i smije potčiniti ili čak uništiti kako god hoće sudbinu našeg mjesta, koje će, veli gospodin Luigi, dok bude zahvalno i davalo priznanja

fraka, pa mu reče: ‘Vama i vašim istomišljenicima odgovorit ću u našem listu, ali znajte da smo uza sve vaše objede mi mladi pristojniji od vas starih!’ Kako mladenci žive u zajedničkom kućanstvu sa mnom, to sam se ne bez bojazni za bračnu sreću i zadvoljstvo obaju supružnika mogla uvjeriti u činjenicu da moj sin te noći nije spavao dulje od sat-dva, jer je odmah nakon veselja užgao luči i sjeo za stol te pisao do četiri sata ujutru.« (Na tom je mjestu bio ulijepljen sljedeći izvadak iz Nichijeva novinskog članka: »Ne vodeći računa o osobnim interesima, ne

uglačan, sa zvjezdicama koje na njemu, čini se, odsijavaju na suncu nekako čistije i bliskavije nego na drugim časnicima. Kad su ga ugledali, neki su poustajali, ali ih on vrati rukom. — I eto gdje smo saveznici komunista — otpoče. — Momci moji, baš tako! Mogli ste se uvjeriti na vlastite oči da smo izabrali put najkraći, najispravniji i najdjelotvorniji: udružili smo se s partizanima, što će reći s komunistima. Odluka, pazite dobro, nije donijeta naprečac. Put koji smo izabrali nije odabran nasumce, tegoban put… — tražio je riječ — … bolan,

da igraju va bank, nego je život domino. Strpljivi, čudesni, nedokučivi, podmukli domino, koji slažu jedinke i generacije u sljepoći vremena. Berenikina kosa, str. 149. Da je tomu tako, mogao se uvjeriti svaki čitatelj koji je, izdržavajući život na ovim prostorima, dovodio svoje sudove o povijesti u vezu sa sudovima što su ih izgovarali likovi Fabrijeve Kronisterije i Familenfuge, kao i svi oni koji su godinama o junacima iz nacionalne

govoriti oduzimajući im pri tome većinu herojskih kvalifikativa kakvima su ti junaci opisivani prije, u povijesnim romanima čiji su autori, slijedeći Šenou (1838.-1881.), vjerovali u ideju povijesnog napretka. Svojom spisateljskom odlukom i kasnijom realizacijom, u nju su nastojali uvjeriti i svoje buduće čitatelje. A pokretanje pojedinih biblioteka, u našim devedesetim godinama, (jedna od onih na koje mislim je upravo i sama biblioteka Hrvatski povijesni roman, u kojoj se pojavljuje ovo novo izdanje Fabrijeva drugoga

bitnu zadaću. Smještali su radnju u vrijeme i prostor. Nedjeljko Fabrio zadržao je sva poglavlja romana u kojima su se bilježile i jake povijesne osobe (ban Josip Jelačić, Mihovil Pavlinović), dodjeljujući im i pred novim primateljem rečenice u kojih se istinitost možemo uvjeriti čitajući znanstvenija štiva. U predstavi se ide čak i korak dalje. U završnoj sceni pogibije jednoga od najmlađih potomaka Marcantonija Zianija, Lucijina brata Orfeja, Fabrio je do tada neimenovanom banu dodijelio ime Nikola Šubić Zrinski (II. čin, 5.

konflikti zbog slabih perspektiva mladih, pa naravno i nezadovoljstvo statusom svog naroda i svoje republike u jugoslavenskoj zajednici. Sve te nevolje drastičnije su u krizno doba antibirokratske revolucije, ali i 20 godina ranije, u doba maspoka, dovoljno su se osjećale. Lako se o tome uvjeriti pregledom novina iz onog vremena. Posebnost je srpske situacije iseljavanje Srba i Crnogoraca s Kosova, sa cijelim spletom teškoća na Kosovu, ali i tu postoji svojevrstan hrvatski pandan u masovnim odlascima najsposobnijeg življa u inozemstvo, što je šezdesetih godina opustošilo neke

posvemašnjeg izoliranja ustaštvom; i – ukoliko to sami Hrvati čine – u pitanju je demon samoporicanja, odustajanja od svog postojanja, provedenog bezdušnim samoponižavanjem. Jer zašto je nama važnija etika talijanske novinarke od etike hrvatskog pisca? Zašto mi na svaki način želimo uvjeriti svijet i sebe, da se ustaštvo u Hrvatskoj bez prestanka obnavlja? Zar je to, zbilja, pohvala našoj zemlji, da su njezini intelektualci recidivne pojave fašizma? Dovoljno je spomenuti slučaj Ernsta Blocha, koji je izjavio da su svi Hrvati izvan domovine fašisti, a da ne zna

mogli odvratiti ni odbjegli dječaci, ni lijepe liječnice, ni vlastiti život u nesretnom braku i s perspektivom sljepoće negdje oko pedesete. Ništa od toga više nije moglo biti važno. Ovoga puta točno je znao što traži, znao je što želi provjeriti i o čemu se želi uvjeriti. Posegnuo je za najdebljim fasciklom i polako razvezao njegove krpene trake. Sjedio je na podu, naslonjen leđima na bavul, fascikl je stavio na koljena, a očima je malo zaškiljio, da ono jedino oko valjano dovede u fokus. Onda je polako zahvatio prstima prvi list. Na njemu je pisalo:

mu je palo na pamet jedno objašnjenje, za koje je odmah znao da bi ga Zora užasnuta odbacila, ali od kojega sâm nikako nije mogao odustati od onoga časa kad mu je palo na pamet. Palo mu je na pamet da se radi o zarazi. Ako zdravlje ima uzročnika (kao što je jučer nastojao liječnicu uvjeriti da može imati), ako je taj uzročnik u onim tamo rukopisima u bavulu, onda je on možda posve nalik na uzročnike bolesti, nešto kao bakterija ili virus. A ako je tako, onda se taj uzročnik možda prenosi, kontaktom, kao i svaki drugi? Što je više mislio o toj fantastičnoj

njegovu dušu ili je dati tko zna kakvoj sili? Možda onim tamo nacerenim licima što se vide na onoj slici u crkvi? Kako da to Zori objasni? Prvo joj je tumačio da je rukopis ljekovit, ali nije ju uvjerio; sad joj mora tumačiti da se rukopisom ne smije liječiti, i opet je neće uvjeriti. Stajao je nasred sobe, s rukopisom Osmana na prsima, okrenut leđima prozoru, i gotovo da je na potiljku osjećao toplinu zore što je vani svitala. Ta je crvena svjetlost obasjavala na krevetu ženu i dječaka dok su se rvali i borili kao dva ljuta neprijatelja, kao vitez bolesti

na pamet... Ali, nesretniče nesretni, a gdje ti je duša, gdje ti se ona usput izgubila, Bog te ne ubio, tokmaka takvog?! Sámo se po sebi razumije, da je sve to s podljudskim bićima bio sȁmo uvod. I sȁm je znao da ih neće lako uvjeriti u preljub kod životinja — unatoč okrutno-zornu podvođenju kobile pod magarca — ali ih je tako barem u stanovitu stupnju pripremio na čisti, ljudski, blud, s dodatkom da je postigao i stanovito unaprijedno odmaknuće od

14 Deset minuta prije jedan krenuo sam dolje da otvorim prozor Dugom. Nisam se bojao da će me tko vidjeti, mnogo više me bilo strah kako ću proći pokraj onog stola s remenjem. Sišao sam bez problema. Kad sam već tu, pokušao sam uvjeriti sebe da to sutra i neće biti strašno. Htio sam se pripremiti. Naviknuti na ovaj prostor, tako da sutra pred Sanjom ispadnem heroj na stratištu. U jednom sam trenutku, na svoje ogromno iznenađenje, uhvatio samoga sebe kako više sažalijevam Sanju nego sebe. To nije bilo svojstveno mom

vjerujem da ljepota tijela proizlazi iz ljepote duše; i kao što vidimo, i pouzdano primjećujemo, da je Bog lijep po ljepoti stvari koje je Kralj nebeski stvorio na ovom svijetu, tako se u ljepotu naše duše nepogrešivo možemo uvjeriti iz ljepote vidljive u našem tijelu. Mara: No recite mi onda, ako je istina to što kažete, zašto temperatura tijela često uvjetuje vladanje naše duše, ako su tjelesni prigoci uzrokovani tim našim

bi bila potrebna vojska astronoma promatrača. Osim toga, to bi bio silno skup posao za koji ni jedna država nema novca. Uostalom, američki programi financirani iz budžeta ostali su bez sredstava nakon što je "glasoviti" senator Proxmire uspio (1981) uvjeriti Kongres da je istraživanje svemira preskup šport za američke porezne obveznike. Nakon toga su se istraživanja nastavila zahvaljujući sredstvima koje su davale privatne osobe. Istodobno za proizvodnju oružja, pa i atomskoga, kojim se gotovo za tren oka može uništiti sav život na

se u njemu oslikavaju koševine i mlječno zelenilo grmlja. — Mi tebi ništa nažao ne činimo — nastavila je Diva i pogledala Tahirbega jer ga je htjela uvjeriti u ono što govori. — Bog je zaštitnik svakomu tko ide putem i velik je grijeh dirati prolaznike. A nema većeg grijeha nego dirati u

Neka se Bonaparte sjeti, nastavio je Dandolo, krvoločne naravi tih vojnika jer se i sam u to imao prilike uvjeriti. Kad je njegova pobjednička vojska prije dvije godine sišla s Alpa, mletačka ju je vlada primila kao svoje saveznike i

Milanu, ne žele da ih neprijatelj opsjedne u gradu, grad će braniti malobrojna posada, a oni će se s neprijateljem ogledati na polju. Lako ih je bilo uvjeriti jer su i sami zaključili da Bonaparte nema drugog izbora nego da bježi. Prema unaprijed pripremljenom planu, general Augerau, koji je bio zapovjednik

sebe ne optužite, i vi ste mogli, a niste! — Satnik se samo nasmijao. — Nego, bit će da niste mogli ni vi kao ni mi. Moj satniče, gladna je teško uvjeriti da ne treba jesti, uzalud je ucviljenom preporučivati veselje, a gnjevnu pored ušiju prolazi savjet da se umiri. Dok se voda ne popne do grla,

što će izdržati tjeskobu koja se hrani nadom i snom, ali u umjerenim količinama. Čovječe, dušu u se i trpi! — Nećete vi mene uvjeriti da je bolje trunuti u tamnici nego u novoj uniformi kao dušebrižnik marširati u pobjedničkoj vojsci — rekao je Beroš. — Pa, neću te ni

da mu oprosti zbog ovih nepotrebnih prekida i uzrujavanja. Kad već jest kako jest, on će podržati gradnju cesta, rekao je Glumčević. Neće biti teško uvjeriti ljude da vojske prolaze a ceste ostaju; da cestom nesreća dolazi, ali ni sreća ne zna kako će do nas kada nema puta. Gdje je korist upola, neka

Bibliografija rezultata

Hrvatski državni ured za jezik (A.B. Klaić, ur.) [1942], Koriensko pisanje (Hrvatski državni ured za jezik, Zagreb), 137 pp. [broj pojavnica] [Koriensko_pisanje].

Julije Benešić [1943], Kritike i članci (Izdanje Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, Zagreb), 312 pp. [broj pojavnica] [Benesic_Kritike_i_clanci].

Marko Fotez [1943], Kazalištni feljtoni (nepoznat, Zagreb), 269 pp. [broj pojavnica] [Fotez_Kazalistni_feljtoni].

Petar Šegedin [1944], Djeca Božja (Matica hrvatska, Zagreb), 304 pp. [broj pojavnica] [Segedin_Djeca].

Ranko Marinković [1948], Proze (Matica hrvatska, Zagreb), 337 pp. [broj pojavnica] [Marinkovic_Proze].

Vaso Bogdanov [1949], Društvene i političke borbe u Hrvatskoj 1848/49 (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb), 365 pp. [broj pojavnica] [Bogdanov_Drustvene].

Vjekoslav Kaleb [1950], Ponižene ulice (Državno izdavačko poduzeće Hrvatske, Zagreb), 407 pp. [broj pojavnica] [Kaleb_Ponizene_ulice].

Petar Šegedin [1953], Mrtvo more (Kultura, Zagreb), 167 pp. [broj pojavnica] [Segedin_Mrtvo].

Vojin Jelić [1953], Anđeli lijepo pjevaju (Zora, Zagreb), 272 pp. [broj pojavnica] [Jelic_Andjeli_lijepo_pjevaju].

Jakša Kušan [1954], U procijepu (Zora, Zagreb), 316 pp. [broj pojavnica] [Kusan_U_procijepu].

Sida Košutić [1955], S naših njiva (plodovi zemlje). Roman iz seljačkoga života. (Matica hrvatska, Zagreb), 204 pp. [broj pojavnica] [Kosutic_S_nasih_njiva].

Ivan Dončević [1956], Mirotvorci (Kultura, Zagreb), 339 pp. [broj pojavnica] [Doncevic_Mirotvorci].

Ivan Raos [1956], Volio sam kiše i konjanike (Naklada Društva književnika Hrvatske, Zagreb), 175 pp. [broj pojavnica] [Raos_Volio_sam_kise_i_konjanike].

Vladan Desnica [1957], Proljeća Ivana Galeba (Večernji list, Zagreb, 2004), 346 pp. [broj pojavnica] [Desnica_Proljeca].

Josip Barković [1958], Pođimo časak umrijeti (Izdavačko knjižarsko poduzeće Mladost, Zagreb), 269 pp. [broj pojavnica] [Barkovic_Podjimo_casak_umrijeti].

Jozo Laušić [1960], Kostolomi (Naprijed, Zagreb), 320 pp. [broj pojavnica] [Lausic_Kostolomi].

Ivan Miklenić [1962], Glas Koncila: novo lice Crkve: katolički tjednik (Nadbiskupski duhovni stol; Glas Koncila) [broj pojavnica] [GK_02_05].

Ivan Miklenić [1962], Glas Koncila: novo lice Crkve: katolički tjednik (Nadbiskupski duhovni stol; Glas Koncila) [broj pojavnica] [GK_03_05].

Ivan Miklenić [1962], Glas Koncila: novo lice Crkve: katolički tjednik (Nadbiskupski duhovni stol; Glas Koncila) [broj pojavnica] [Glas_Koncila_1593].

Joža Horvat [1962], Mačak pod šljemom (Naprijed, Zagreb), 329 pp. [broj pojavnica] [Horvat_Macak].

Alojz Majetić [1963], Čangi (Večernji list, Zagreb, 2004), 158 pp. [broj pojavnica] [Majetic_Cangi].

Vjekoslav Majer [1963], Dnevnik očenašeka (Zora, Zagreb), 139-264 pp. [broj pojavnica] [Majer_Dnevnik_ocenaseka].

Tomislav Ladan [1964], Premišljanja (Nakladni zavod Matice hrvatska, Zagreb), 224 pp. [broj pojavnica] [Ladan_Premisljanja].

Dragovan Šepić [1968], Hrvatska u koncepcijama Frana Supila o ujedinjenju (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb), 343-381 pp. [broj pojavnica] [Sepic_Supilo].

Petar Šegedin [1968], Suputnici (JAZU, Zagreb), 288-320 [broj pojavnica] [Segedin_Suputnici].

Slobodan Novak [1968], Mirisi, zlato i tamjan (Večernji list, Zagreb, 2004), 236 pp. [broj pojavnica] [Novak_Mirisi].

Ivan Raos [1970], Nemojte nam kosti pretresati. Izabrane drame (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb), 224 pp. [broj pojavnica] [Raos_Nemojte_nam_kosti_pretresati].

Vlatko Pavletić [1970], Protivljenja (Nakladni zavod Znanje, Zagreb), 279 pp. [broj pojavnica] [Pavletic_Protivljenja].

Krsto Špoljar [1971], Vrijeme i paučina. Sentimentalni odgoj na hrvatski način (Matica hrvatska, Zagreb), 400 pp. [broj pojavnica] [Spoljar_Vrijeme_i_paucina].

Ljudevit Jonke [1971], Hrvatski književni jezik danas (Školska knjiga, Zagreb), 145 pp. [broj pojavnica] [Jonke_Hrvatski_knjizevni_jezik].

Petar Šegedin [1971], Svi smo odgovorni? (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb), 251 pp. [broj pojavnica] [Segedin_Svi_smo_odgovorni].

Branimir Donat [1972], Unutarnji rukopis (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb), 288 pp. [broj pojavnica] [Donat_Unutarnji_rukopis].

Mirko Kovač [1978], Vrata od utrobe (Večernji list, Zagreb, 2004), 336 pp. [broj pojavnica] [Kovac_Vrata].

Vlado Gotovac [1981], Tri slučaja (M. Boban, Melbourne), 199 pp. [broj pojavnica] [Gotovac_Tri_slucaja].

Barbieri, Veljko [1983], Epitaf carskoga gurmana () [broj pojavnica] [Barbieri_Epitaf].

Ivan Raos [1984], Prosjaci i sinovi (Matica hrvatska, Zagreb, 2005), 591 pp. [broj pojavnica] [Raos_Prosjaci].

Dubravko Horvatić [1989], Olovna dolina (Znanje, Zagreb), 119 pp. [broj pojavnica] [Horvatic_Olovna_dolina].

Nedjeljko Fabrio [1989], Berenikina kosa (Školska knjiga, 1999, Zagreb), 404 pp. [broj pojavnica] [Fabrio_Berenikina].

Vlado Gotovac [1989], Moj slučaj (Cankarjeva založba, Ljubljana; Zagreb), 209 pp. [broj pojavnica] [Gotovac_Moj_slucaj].

Pavao Pavličić [1990], Koraljna vrata (Večernji list, Zagreb, 2004), 216 pp. [broj pojavnica] [Pavlicic_Koraljna].

Tomislav Ladan [1990], Bosanski grb. a work in progress. Svezak prvi (Mladost, Zagreb), 196 pp. [broj pojavnica] [Ladan_Bosanski_grb_I].

Zlatko Krilić [1990], Zabranjena vrata (Nakladni zavod Znanje, Zagreb), 156 pp. [broj pojavnica] [Krilic_Zabranjena_vrata].

Nikola Vitov Gučetić [1995], Dijalog o ljepoti. Dijalog o ljubavi (Most/The Bridge: A Journal of Croatian Literature, Zagreb), 360 pp. [broj pojavnica] [Gucetic_Dijalog].

Gabrijel Divjanović [1997], Čovjek i svemir (Školska knjiga, Zagreb), 224 pp. [broj pojavnica] [Divjanovic_Covjek_i_svemir].

Ivan Aralica [1998], Graditelj svratišta (Školska knjiga, Zagreb), 424 pp. [broj pojavnica] [Aralica_Graditelj].

Prikaži sve pojavnice (Učitavanje će trajati malo duže)

Pritisnite ovdje za izvješće Pojavnica u kontekstu