Momak posluhne djevojku i potegne se skupa s njom u nedaleki grm — tik do jabuke, za kojom stajah.

Časkom šaptahu nešto, a kad se začulo kopito, posve zamuknu. Ona mu je kratila rukom, da pruži glavu iz grmlja. Nu sama sliedjaše uporno očima i ušima konjušare. Odanle dolazijaše glasni smieh, veseli razgovor i obiestno potrkivanje konja.

— Je li Tone medju njima?

— Čekaj — pst! — Da — i njegov je glas.

— Da li se ogledava na tvoj brieg?

— Šuti. — Ah odoše. Hvala Bogu, — a sada, Janko, ajde!

— Dakle idem. S Bogom, — opet ću doći. — I on se pusti opet k cesti. Na razstanku se ni ne rukovaše. Jagica je dugo — dugo jošte stajala na svome mjestu i gledala za njim. On je silnim dugim korakom žurno zamahnuo napried. Duga mu sjena skakala uzanj. Za čas ga nestade u bieloj mjesečini i u magli, što je nad zemljom lebdila. Nu — zaori opet pjesma, — snažna vesela, sretna ljubovnika.

U čudu se pitah: je li to ljubavni sastanak bio? Gotovo mi je neponjatno bilo, — i čisto niesam mogao vjerovati, da ova seljačka srca u istinu ljube.

***

Naskoro sam imao prilike uvjeriti se o toj ljubavi. Saznao sam za Jankovu stvar. Njegova se zadruga dielila. Njemu je pripadao najveći dio, no baš s toga nikako nije moglo kod njegovih domara doći do sporazumka. On je svaki čas trčao u grad, da pospješi diobu, jer je od toga zavisjela njegova ženitba s Jagicom. Ali kod razprava nikada se ništa nije uredilo. Domari i njihov odvjetnik uviek su znali štogod nova izmisliti, da su diobu spriečili. Janko je bio gotov već da poludi.

page prethodnih

page sljedećih