da se na njem ogrije, njegova duša letjela je samo za dimom!...

Kad se namaštao i opazio, da ne sjedi u saboru, nego u svom fotelju, priedje — ako i nerado — opet u normalno stanje sbilje. Pomisliv uzgredice na Terezu, čija mu se slika posve blieda, bez ikakve zanimljivosti prikaza, sjeti se i načelnika; uz načelnikovu pomoć biti će on za cielo izabran: taj čovjek, koliko mu je i do sada već simpatičan bio, prikaza mu se još simpatičnijim.

Samo što se niesu poljubili, kad su se sastali: načelnik i Josip Ratković! I jedan i drugi gorjeli su od želje, da se vide. Jakov Klarić je danomice očekivao, da će Ratković zaprositi Terezinu ruku; on je već postajao nestrpljiv, te je dapače naumio, da i sam iz daleka natukne Ratkoviću Ovaj je opet na sve drugo mislio u taj čas nego li na Terezu i ženitbu. Porukovav se srdačno s načelnikom, izvadi Ratković onaj list i dade mu ga, da ga pročita. Svietlo lice Klarićevo smrkne se u isti taj tren.

— Vi dakako ne ćete na to pristati?... reče povrativ pismo natrag.

— Kako ne, ma vidite, da oni ulažu u me sve svoje nade, a ja mislim, da ste se već i vi o mom otačbeničtvu uvjeriti mogli.

— Očuvaj Bože, da bih ja vama poricao rodoljublje, ali mislim, da bi vi još rodoljubivije činili, kad ne bi kandidirali...

— I vi ste dakle čovjek, koji u negaciji i zatajivanju vidi najveću mudrost i naš spas, ali ja usuprot mislim, da bi baš nama trebalo više pozitivnoga rada.

— Kod nas još nije otačbeničtvo bistar pojam.

— Kakove li dvojbe u tom slučaju može biti: željeti svojoj domovini dobro, radom svojim koristiti našemu

page prethodnih

page sljedećih