te misli mogao osloboditi ni onda, kad ga je na razstanku sjetio Marko, da ih je obećao još danas posjetiti. Tek, kad je prihvatio Lucinu ruku i iz njezina stidna pogleda upijao opet silnu i razkošnu sreću svojim žednim srcem, morade jakomu porivu njegovih uzbudjenih čustava podleći i ta crna misao... Ali kad se opet sam vraćao niz brijeg okružen ogromnim okolišem, zalivenim silnim sjajem žarkoga dana, izvine mu se iz duše dubok uzdah i jedna niisao kao leden šiljak čvrsto se probijala kroz njegov mozak: kako bi velika i nedogledna bila njegova sreća, da ju nije okaljao onim gadnim činom! Da ga je znao izbrisati sa lica zemlje, on bi bio spreman kleknuti pred cijelim svijetom i suzama ga i krvlju izprati s onog mjesta, s kojeg je morao odvraćati svoj pogled kao od kakve strašne prikaze...

Poslije podne oko pete ure, uzprkos silnoj sunčanoj žegi, uzpeo se Mile do Stanišina doma. U dvoru bila je taj čas sama Marija i, spazivši ulazećega Milu, potjera najprije garova, što se režeći ogledavao na dolaznika, a zatim odzdravi ljubko Milinu pozdravu i ponudi mu, da sjedne na klupčicu, dok zovne djeda:

— Umorili ste se, a kako i ne bi na toj božjoj žegi?... Veselit će se i stari djed, da ste došli, ako i jesu zli jezici koješta raznijeli o vama.... Nema dana, da vas ne spomenemo u kući — ta metnuli ste glavu u torbu, da spasete Lucu! Malo je danas takovih ljudi — a vi ste bome pokazali, da znate, što je carski službenik.

Momak od same neprilike nespretno se otimao tolikoj slavi, nu Marija se nije na nj toliko ni obazirala; ona je u prvom redu govorila radi sebe, jer je s osobitom nasladom nastojala uvjeriti ljude, da je u toj kući najljubežljivije čeljade. Za malo izadju iz kuće Marko i brat mu i porukovaše

page prethodnih

page sljedećih