ona leti, leti sve na okrug nad tvojim krovom. Već sam se pobojao za te, moj spectabilis — dovrši sasvim ozbiljno Lacica. — Štefica pako, sveudilj blied, kiselo se nasmieši, ali ne mogaše niti jedne rieči izustiti.

Batoriću ne bijaše milo, što je Kuntek prevrnuo u šalu, pa uozbiljiv se, počne pričati.

— Mislili vi što vam drago — medju tim i ja ne vjerujem, da se duhovi iz groba dižu, te nas pohadjaju, — prepuštam to starim babam i mojemu dragomu špiritisti magnificusu, — ali što mi ljudi možemo znati? Ima toliko toga nepojmljiva, što je izvan naših ćutila, te je sve uzalud; tko je nješto dulje živio, mogao se uvjeriti, da ima nješto više, metafizično nad nama. Neka Štefičin Büchner makar po glavi skače, mene lje ne će uvjeriti o protivnom! Zbilo se to, što ću vam kazati, baš ovdje u Brezovici, i — mislim upravo na badnjak ili na staro ljeto, — točno više ne znam, tà tako je dugo već tomu. Bio sam već jurat u Požunu, posla nisam imao mnogo, pa kad se božićni svetci bližali, zaželim k svojim starim roditeljem — Bog im daj duši lako. Odlučeno, svršeno. Za koji dan osvanem u Brezovici. Kako danas ja, tako je onda takodjer moj otac uviek na badnjak i na staro ljeto sakupljao oko sebe prijatelje, koji nisu imali obitelji. — Ovaj put dakle poslije objeda, koji je takodjer bio kasno na večer, tek poslije lova, pak do časa, kad. se išlo k polnoćki, uzeli se kartati. S otcem sjeli k istomu stolu stari grof Jurica, bio onda već udovac, — Bože, sad ga se još sasvim živo sjećam, njegova ocjelno-zelena fraka, njegovih žabota; zatim sio tvoj otac, Štefica, stari illustrissimus Jankica — sasvim si mu sličan — napokon sio još fiškal Žuženić. On je bio neženja, pa je svakoga božića dolazio u Brezovicu i svaki put majci mojoj donosio za onda tako omiljele bečke almanake, otcu pako svakojake profile cara Napoleona. —

page prethodnih

page sljedećih