— Zar ne, za čudo Vam je — — vidjeti me ovako stara a tek pristavom? Eh — dogadja Vam se tako u svietu. Dok sam bio mladji i gledao jednako, kako vještiji „Sokolovci“ vječno preko moje glave skaču: ja sam —što da tajim — trpio od toga. Istina nikada iz nenavisti, — tek me je boljelo, što sam se morao uvjeriti, kako je u svietu sve samo sreća i ništa nego sreća. A kad su me zapostavili, uviek sam se morao odreći koje to nade — koje to želje. Najzad projurilo vrieme nadâ, i željâ, — a tim i laglje podnosim svoj križ. „Ja perežil svoi želanija, ja razljubil svoi mečty! Ostalis mnje odni stradanija —plody serdečnoj pustoti![POGRJEŠKA: nema reftable :]

paragraph prethodnih

paragraph sljedećih