ruke na tipkama i slušala me pozorno. Onda, nasmiešivši se nešto živahnije, lupne se svojim dugim dlanom po čelu i izpripovjedi mi, kako su u samostanskoj školi jednoć htjele da čitaju Fausta, ali im je učiteljica duvna sakrila sve ekzemplare, jer da je djelo bogumrzko. Po tom i ne zna ništa o tom umotvoru. A zatim pokuša po tipkama.

Sad sam se mogao uvjeriti, kakva li je majstorica na glasoviru. Gotovo izvrstno umah od lista pogodila je sviranje. Kad je pak po drugiput uzela, bila joj igra upravo savršena. Svu divnu nježnost i sladku strast Gounodove muzike, sav onaj veliki izražaj ljudske ljubavi, što se u krasnoj toj kompoziciji nalazi, Deniza je u svojoj izvedbi majstorski pogodila. I kao da su joj ovi akordi srasli uz dušu, jer — ona ih je najzad predavala, kao da govori i priča iz svoga srca.

Već se mrak spustio bio sasvim na zemlju, večer sve zasjela, kad se odputih kući. Po dogovoru svirala je dalje Deniza i na otvoren prozor plovila je u tihu večer, u njenu daleku šutnju divna glazba i pratila me jednako. Zvuči su domnievali nježno, sladko, nekako sanljivo, što sam dalje išao.

Nije mi se dalo kući. Dojam netom proživljenih časova bio takav, te nisam ni smio pomisliti, da se nadjem usred svagdašnjosti. Čisto mi bila težka pomisao, da ću morati da gledam okruglo i široko lice moga inštruktora i da slušam njegova obična razmatranja o padežima. Osim toga opazio sam, kad sam bio pošao po note, da ima u dvoru gostiju, jer sam vidio na donjem dvorištu stranu karucu i nepoznata kočijaša u novoj livreji sa silno crvenim prslukom.

Zakrenem dakle baš protivnim pravcem od doma. Bio sam sav uzbudjen i nekako raznjihan. Neprekidno

page prethodnih

page sljedećih