– Bože hvala ti, što si mi dao onu krasnu misao, da sam za uvjet svoje sveze sa Ništićem stavila, da mi sladki spomen od moga Petra donese, to on neće moći. Ah moći će, kako ne bi mogao, – tada sam propala! Ta on je ugrabio moju sladku narodnost, on nitko drugi; jer zašto bi nevino diete lagalo? pa se je i sȃm odao; jer je sasvim pripravan bio, da će mi taj mili moj amanet dobaviti. Ah joj meni nevoljnoj! ako ju on ima, propala sam; jer će ju sutra donieti, onda sam njegova. Slobodno ću svoju narodnost imati, i grliti sladki svoj materinski jezik; to će me kriepiti, da ću se moći sa svojim najvećim neprijateljem vjenčati. Ali Pero, Pero, što ćeš ti na to reći? ti ćeš vidjeti mene kod oltara s našim dušmanom; nemoj da to vidiš! ti si na drugom svietu. Moli Boga, da u ruke krvnika ne padnem. Klekni pred Bogorodicom, pa ju prosi, da i ja k tebi što prije dojdem, da mi ne da, da izvedem grieh strašan, da se zakunem za ono, što istina nije; jer ja nikad neću moći Ništića ljubiti, a morati ću to pred oltarom Božjim izreći, zašto? zato da moji roditelji ne misle, da sam neposlušna. Tako ću, svetu dužnost izpunjujuć, strašan si grieh na dušu natovariti. Čuvaj me, Petre, od grieha! uzčuvao si ti mene, da tko drugi? ti si meni dao oružje u ruke, da se branim proti silnoj navali; dobro si ti rekao, da ljubavju prama narodnosti sve se postignuti može, i ja ću postignuti, da neću biti Ništićeva; jer sad se sjećam da je ta knjižica kod tebe, da si poručio, da znaš, ko ju je ukrao; Ništić ti ju je sȃm morebiti poslao, da tim mene s tobom omrazi; jer sada mi ide po glavi, da sam ti u nesretnom stražnjem listu morala napisati, kako mi je mati moja kazivala, da sam drugomu, od tebe zadobivenu knjižicu dala. Prokleti Ništić je sirotu moju mater, i š njom mene prevario! Ja sam sagriešila, Petre, jako, što sam ti to pisala; al’ oprosti mi, jer mi drugčije u onih okolnostih nije bilo moguće učiniti. Je li ljubezni Petre, knjižica je kod tebe, ti si ju sa sobom odneo, na drugi sviet? jer si mi kazao, da ti je ta knjižica o miloj narodnosti i sladkom materinskom jeziku blago najveće na svietu. Ništić ju neće najti; ja sam slobodna i zauviek tvoja. Tamo gdje si ti sada, biti ću ti drugarica. Ah Bože, da mi je umrieti, samo

da što prie k tebi, Petre, dojdem! Ne daj Ništiću naše narodnosti; jer ako mu u ruke dospije, tada sam ja tvoja vjerna ljuba propala! Petre, još bi o tebi mislila, sladka bo je to misao o tebi; ali sam već iznemogla. Za tvoju dušu Boga ću se moliti, kao što svaki dan činim, i kušati ću, da li ću moći zaspati. Više putih i baš uviek o tebi sanjam, kako je to ugodno! ja se veselim, kad se noć približava: ja te onda u snu vidim, i s tobom razgovaram. O Petre, Petre, san me hvata! ali ti se moram potužiti, da sam toliko pretrpila kao još nikada. Kad sam rieč dala, da ću za Ništića poći, mislila sam, da ću taki dušu izpustiti; pala sam u nesviest, i onda, kad sam k sebi došla, vidjela sam tebe, gdje u ruki dragu onu knjižicu držiš, koja će mi možebit spasenje dati, te onda ću se uvjeriti i cielomu svietu kazati, neka ljube milu svoju narodnost i grle sladki svoj narodni jezik; jer to me sačuva od strašnoga ponora, dakle, to će sačuvat svakoga od propasti. Sbogom, Petre, sklapaju mi se oči, ja – zaspah. –