No čim je počela čitati, odkine joj se iz grudi bolan uzklik, da se onda bez sviesti sruši na pod. Čim dodje malko k sebi, skoči na noge, da strašno zajeca.

— „Dakle — i otac! I on vjeruje! O, ljudi, ljudi, zar ste zbilja takovi! Ah, pa da dalje živim! — No — sad je odlučeno. Odmah, odmah. Ali tad će istom vjerovati svi. Oh, kako, kako barem otca da uvjerim, da sam nevina i da je sve prosta kleveta! Da pišem? Ah, tko će vjerovati! Kako, kako da ih uvjerim! — — Ha, — eto, — dȁ— — dȁ! — Oj, — sad imadem dokaz, neoboriv dokaz. Oh, smrti, smrti, — ti mi taj dokaz daješ!“ — klikne zanosno, te gotovo daje pala u entuzijazam. Nekoliko časaka poslije sjedne za stol i uzme pisati:

„Moja oporuka. (Tu zaplače gorko i bolno.) Moram umrieti. Sviet mi ne može dati više utjehe, — jedina će smrt uvjeriti sve, koji o meni krivo sude, da sam nedužna. Bog će mi oprostiti moj čin, — ja to osjećam.“ — Nije mogla dalje. Ujedared je poliju silne suze i svlada je daleko smilovanje s težkom svojom sudbom.

— Umrieti — tako mlada! Ah, — što to! Mora biti. Kad već i otac —! Tȁ sad valjda ljudi imadu u sebi tu nesreću, da samo u zlo vjeruju. Mora biti, — samo ću tako dokazati.“ — Ne dovršivši ipak izreke na ceduljici, ustane od stola i pokroči k ormaru. Nije znala pravo, što hoće. Tek si bijaše svjestna, da mora otići odavle, da se ne ubije u kući prijateljičinoj, nego gdje na polju. U ormaru joj udari najprvo u oči plesna odjeća. Taj ju pogled silno uzruja. Nekim zanosom uzme odjeću cjelivati, a niz lice curila joj suza za suzom. „Da je ovdje — on,“ — šapne tiho i zastidjeno, — „ah, ne bi onda tako smjeli. A sad ga nikad ne ću vidjeti. Da li se još sjeća mene? A zašto je otišao?“ — I ona zapadala sve više i više u sladko

page prethodnih

page sljedećih