Vidio je košutu u Schönbrunnu među drvoredima neobičnih, uređenih stabala. Stoljeća su trebala, da najbolji vrtlari i carske blagajne uzgoje tu šumu i posiju travu, po kojoj su pasle srne, jeleni i košuta, koja mu je iz ruke jela, milujući ga svojim blagim, mekanim pogledom. Što je ona znala za zimske mrazove, za hajke lovaca, za glad i užas? Da je i došla u te prostačke šume, ona bi sačuvala svoju blagost i pitomost pred ljudima, koji su možda došli, da je zakolju. Sonja je živjela na visoravni, na koju se je on s mukom uzverao, s mirom urođenika. Ovaj veliki, bujni život, o kome je on sanjao, bio je za nju jedini pravi život. Ona nije mogla drugačije živjeti, i tamna točka je izvirala baš odatle, što je ona znala, da se je uzverao do nje. Glupan, kome je bacio bocu u glavu, bio je iz njezina svijeta, gledao je njezinim očima. Zato je morao ojačati svoja pluća, napuniti svoju kesu, da može s istom ravnodušnošću razbacivati novac i uživati život kao i ona. Morao ju je uvjeriti, da ni godine ni penjanje nijesu ostavile traga u njemu, i da je on njezin par.

paragraph prethodnih

paragraph sljedećih