da što prie k tebi, Petre, dojdem! Ne daj Ništiću naše narodnosti; jer ako mu u ruke dospije, tada sam ja tvoja vjerna ljuba propala! Petre, još bi o tebi mislila, sladka bo je to misao o tebi; ali sam već iznemogla. Za tvoju dušu Boga ću se moliti, kao što svaki dan činim, i kušati ću, da li ću moći zaspati. Više putih i baš uviek o tebi sanjam, kako je to ugodno! ja se veselim, kad se noć približava: ja te onda u snu vidim, i s tobom razgovaram. O Petre, Petre, san me hvata! ali ti se moram potužiti, da sam toliko pretrpila kao još nikada. Kad sam rieč dala, da ću za Ništića poći, mislila sam, da ću taki dušu izpustiti; pala sam u nesviest, i onda, kad sam k sebi došla, vidjela sam tebe, gdje u ruki dragu onu knjižicu držiš, koja će mi možebit spasenje dati, te onda ću se uvjeriti i cielomu svietu kazati, neka ljube milu svoju narodnost i grle sladki svoj narodni jezik; jer to me sačuva od strašnoga ponora, dakle, to će sačuvat svakoga od propasti. Sbogom, Petre, sklapaju mi se oči, ja – zaspah. –

Kako ovo izusti Ljubica, ta i zadriema, i sigurno je, kako je govorila, tako je o Petru i sanjala; jer se je čulo višeput u noći, gdje je u snu ime Petrovo nazivala.

Još nije Ljubica čestito ni zaspala, ali čuje se kucanje i glas sa ulice na prozoru: – Gospodine sudče! – Ovaj se digne, da vidi, tko je to? i upozna odmah gosp. Ništića, te ga zapita:

– Visokorodni gospodine, što vas tako rano k meni nosi? gle, gle, tu je vaš hintov, kud ste vi naumili?

– Ja sam došao k vam, da vi napišete pismo na gosp. zapovjednika tvrđave rad onih stvarih, koje je Petar Dobrotvor gospodičnoj Ljubici ostavio. Ja sȃm idem u Brod, i želim danas dojti natrag, oprostite, što sam vas probudio.

– Izvolite u sobu – pozove sudac Ništića. – Zahvaljujem, ja ću vani stajati, dok vi pisali budete. – Težko će što moći sad o tom biti; ja bi morao ići u varošku kuću, da najprije najdem dopis, s kojim je javljeno, da je Petar to Ljubici ostavio, i onda mora njezino vlastoručno izdano punomoćje biti, kako se ja sjećam; zato bi i Ljubicu morali buditi, a k tomu još, čini mi se, i svjedočanstvo gospodina župnika, da je Ljubica u životu.

– Ništa vam toga ne treba, gospodine sudče, vi samo napišite, da je mene opunomoćila Ljubica pred vami, da joj baštinstvo po Petru ostavljeno donesem, to je dosta. Biti će tkogod u tvrđavi, a možebit i sam gospodin zapovjednik, koi će me poznati.

page prethodnih

page sljedećih