sam se, da biedniku nema pomoći, a izkaz liečnika podkriepio me posve. I zbilja — još isti dan opazio sam, da nesretnik bulazni — gotovo mahnita. Silomice htjede i nas i sebe uvjeriti, da mu je premještenje stiglo i da će što prije na put. Prvi čas, što mu je ta misao došla, poveseli joj se, no za kratko vrieme — opet se tužio i govorio, da je i ovo premještenje za njega nesreća te se nema čemu radovati. Sirota žena nije znala, da je to kobni znak. Suho i upalo lice plašilo ju, no opet se nadala sretnome izlazu. Bol u trbuhu raztumačio joj liečnik kano prehladu. Osam dana kašnje bila je udovica. A nije bilo jošte deset godina, što se vjenčala. Manjkala dva ili tri mjeseca. Ne imadjaše dakle prava na mirovinu. Tek putem milosti mogla bi bila dobiti kaku pripomoć. Al tko je i smio misliti na to ? No opet se pokušalo. Uspjeh bio nikaki. Tako zapade sirota žena u krajnu biedu. Sve — a ma sve je redom morala porazprodati, da se tako prehrani za prvo vrieme. Onda oboli i smrt je rieši dalnjih patnja. Umrla je u dvadeset i sedmoj godini; — pomislite — umrla je od slabosti i nemoći!

— Strašno! — prekinem kapelana.

— Strašno — strašno. — A istom jadna dječica, što ostadoše sama samca ta na svietu. Nigdje nije bilo ni ma koga njihova, da ih primi k sebi. Obratih se na strane ljude. Oh — gospodine — tu sam imao opet prigode, da upoznam ljude i da se uvjerim, kaka je silna nesreća za sviet, što je evangjelje toliko izgubilo u sadašnjem svietu od svoje moći. Vjerujte, ne velim tako, jer sam pop! Da — hoćete li mi vjerovati, da sam mnogim ljudima uzalud govorio, jer se bojahu — kako mi rekoše, — da bi zlo svjetlo na njih bacalo, ako se zauzmu za djecu čovjeka, koji je „zlo opisan“ bio? Drugi jednostavno niesu imali sućuti.