— Zar ne, za čudo Vam je — — vidjeti me ovako stara a tek pristavom? Eh — dogadja Vam se tako u svietu. Dok sam bio mladji i gledao jednako, kako vještiji „Sokolovci“ vječno preko moje glave skaču: ja sam —što da tajim — trpio od toga. Istina nikada iz nenavisti, — tek me je boljelo, što sam se morao uvjeriti, kako je u svietu sve samo sreća i ništa nego sreća. A kad su me zapostavili, uviek sam se morao odreći koje to nade — koje to želje. Najzad projurilo vrieme nadâ, i željâ, — a tim i laglje podnosim svoj križ. „Ja perežil svoi želanija, ja razljubil svoi mečty! Ostalis mnje odni stradanija —plody serdečnoj pustoti![POGRJEŠKA: nema reftable :]

„Preživio sam svoje želje, kanio sam se maštovanja! Ostala su mi jedina stradanja — plodovi pusta srca!“

„Živim tužan, samotan — i čekam: hoće l’ mi doći kraj!“

Mene su zadivile ove rieči. Način, kojim ih je izgovorio, nosio je na sebi filozofski biljeg. Bio je svakako izljev onoga mira, što ga postizava čovjek-umnik, koji je naučen mnogo misliti i koji je ušao u trag pravoj vriednosti sviju ljudskih ciljeva na zemlji. Osim toga i ono poznavanje ruskoga pjesnika uvjeravalo me, da preda mnom stoji čovjek književno naobražen. A ja ga u prvi mah mjerih tek mjerilom „gdjekojih“ naših činovnika. Starac me sve više zanimao i sve mi bliži postajao.

— Dobro za Vas, da tako uzimate. Ja sam imao prijatelja, koji je jadnik upravo poradi slične zle sreće

page prethodnih

page sljedećih