moram uvjeriti Vaše Veličanstvo, kako je sav narod nemilo dirnut i potresen time, da je po previšnjoj odredbi Vašega Veličanstva kruna sv. Stjepana, taj davni i nama svima sveti simbol kraljevstva, prenesena iz Požuna u Beč...“

— Kruna pripada vladaru, meni, — prekinu car strogo govornika. — A tko se usudjuje tomu prigovarati, ako se čuva u mojoj riznici? — Govoreći tako zakruži svojim oštrim pronicavim pogledom po svem našem sboru, nu svuda dočekaše ga tvrda kao kamen lica i neustrašivi pogledi.

— Medju velikaši nastalo odmah iza toga tiho gibanje. Pálfy, premda je dobro osjetio oštricu carevih rieči, ne smete se nimalo, nego nastavi još odlučnije: „Kruna, Vaše Veličanstvo, pripada kraljevstvu, zemlji, koja njome vjenča svoga ustavnoga vladara. Takov vladar vrši u zemlji zakonito vlast krune, ali kruna kao simbol kraljevstva ima ostati u zemlji i ne smije se prenositi preko njezinih granica. To je proti našemu ustavu. “

— Tako je! — zagrniše velikaši. — To je protiv našemu ustavu.

— Vaš ustav — nasmieši se car s pridušenim gnjevom, iznenadjen smionim držanjem deputacije, — za mene ne postoji. Ja ne ću da priznam takova ustava, koji je stvoren za plemstvo, a seljaka čini njegovim robom. Ja ne ću vašega ustava, koji stvara Ugarsku posebnom kraljevinom. Ugarska nije zemlja za se, već jedan dio, provincija moga carstva. Do njezine krune držim isto toliko, koliko do krune češke i lombardezke. Sve te krune pripadaju meni, vladaru, i jesu dielak velike krune cara austrijskoga. Taj Vaš ustav! ... — nastavi ogorčeno car.

page prethodnih

page sljedećih