— Dječaci — reče čim je stupila na vrata.— Ja sam svoje obavila. Ona tvrdo spava i ne će se tako skoro probuditi. A sad je na vama red. Ajde na posao!

Ibrahim i Meho skočiše, da izvrše, što su naumili.

Na njihovim obrazima sjajilo se je zadovoljstvo. Stara ih je dakle poslušala.

Idući dugim hodnikom do odaje, u kojoj je bila Fatima, izmieniše si nekoliko živih pogleda, kojima odavahu svoje misli. Ali te misli niesu htjeli glasno da izraze, jer je za njima sliedila starica.

I na njezinom licu sjajilo se je zadovoljstvo. Nije tuj bilo ni zere izraza kakove grižnje savjesti. Ona si je bila svjestna, da dobro radi. Prvo, da dobro radi sebi, jer će postati svojom gospodjom i moći gospodariti drugima, kako su drugi dosele gospodarili njom, a osim toga za cielo ne će biti zlo ni njezinoj Fatimi, jer će doći u bogati harem možda samog kalifa, gdje će joj dragulji i obilje nakita, sjajnoga ruha i divnoga jela i pića uz druge lasti i slasti doskora iz glave iztriebiti ove misli na onoga ludoga vetrogonju Strezinju, koji se je od nekud doklatio u ovu arapsku zemlju, da se hvata divnih djevojaka, al da, bit će mu kiselo groždje.

Kad Ibrahim otvori vrata, stupiše u odaju Fatime sva trojica. Mogli su se uvjeriti, da je istina ono, što je stara rekla.

Na svom logu počivala je Fatima, pokrivena tek tankom koprenom. Izgledalo je, da se smije u svom snu.