Zaista, sitnica! Uspije uvjeriti je da dvadeset minuta nije takoreći spomena vrijedna sitnica. Njegov prijatelj Nepomuk upravo piše neku veoma važnu stvar, i čim je napiše odmah će doći, to je sigurno! Veselo pak društvo dolje još uvijek banči i pjeva patriotske pjesme (»slušajte, stvarno, patriotske pjesme!«) i njezin suprug sigurno pjeva s njima! Kad je spomenuo supruga, ona odmahne prezirno rukom i sjedne. Bravo! Konačno nikamo im se ne žuri, je li tako, vlak im ne će pobjeći ispred nosa, jer vlaka nikakvog nema, i sve će biti na koncu konca u najboljem redu! Zašto oni na primjer ne bi mogli malo posjedjeti ovako u mraku i čavrljati, dok prijatelj Nepomuk završava neko važno pismo, a suprug pjeva dolje patriotske pjesme? Zašto? Mljeo je makar što. Njezino mu je društvo bilo potrebno.