godina, samo nekoliko mjeseci prije svoje smrti, na stol prekriven cvjetnim vikslajmom, slagao crne drvene kvadratiće s bijelim točkicama i meni, tada šestogodišnjoj djevojčici koja je sjedila nasuprot njemu na dodatnim jastucima, objašnjavao pravila, te me i tješio kad bih se ljutila što sam iz hrpice naopako okrenutih odabrala baš onaj koji je djedu, a ne meni išao u korist. Pobijeđeni je, djed je izbjegavao riječ gubitnik, morao složiti domine u svijetlozelenu kartonsku kutijicu na kojoj su bili nacrtani runolisti, planinski cvjetovi kakve je djedova kći vikendima sama pronalazila i brala, te ih sprešane lijepila na pisma što ih je iz sjeverne Italije slala roditeljima i sestrama u svoje rodno selo. Sadržaj kutijice, s jednakim motivom, poslane sa Zapada za djedov rođendan, u paketu čiji su središnji dio činile higijenske potrepštine, bio je, pretpostavljam danas, jedina društvena igra u cijelom selu. Jer, možda je i moj djed, rođen deset godina nakon što je umro Fabrijev junak Carlo, onaj koji je cijeli svoj život sa svojim prijateljima slagao domino, dječak koji je početkom devetnaestoga stoljeća iz rodne Italije došao u Rijeku i u njoj bivao svjedokom civilizacijskog, ali ne i obiteljskog i ljudskog napretka, znao ono što je slutio i lik pristigao iz Vježbanja života, i skori pripovjedač Berenikine kose: Jer, govoreći jezikom igara, život nije poker, ma koliko se samouvjereni njegovi vikači busali u prsa da igraju va bank, nego je život domino. Strpljivi, čudesni, nedokučivi, podmukli domino, koji slažu jedinke i generacije u sljepoći vremena. [POGRJEŠKA: nema poveznice :]

Berenikina kosa, str. 149.

Da je tomu tako, mogao se uvjeriti svaki čitatelj koji je, izdržavajući život na ovim prostorima, dovodio svoje sudove o povijesti u vezu sa sudovima što su ih izgovarali likovi Fabrijeve Kronisterije i Familenfuge, kao i svi oni koji su godinama o junacima iz nacionalne povijesti neka druga, dodatna, znanja dobivali čitajući romane na čijim su stranicama šetali oni o čijim smo sudbinama, nerijetko čak i na neki drugi način, saznavali iz nekadašnjih povijesnih čitanki. Pojava Fabrijevih romana uklopila se u ono što danas nazivamo obnovom povijesnog romana.

Kontekst

Potkraj sedamdesetih i u osamdesetima važne romane o temi odnosa pojedinca i povijesti objavljuju, uz autora Vježbanja života i Berenikine kose, i Ivan Aralica (1930.), Feđa Šehović

page prethodnih

page sljedećih