onim tamo nacerenim licima što se vide na onoj slici u crkvi? Kako da to Zori objasni? Prvo joj je tumačio da je rukopis ljekovit, ali nije ju uvjerio; sad joj mora tumačiti da se rukopisom ne smije liječiti, i opet je neće uvjeriti.

Stajao je nasred sobe, s rukopisom Osmana na prsima, okrenut leđima prozoru, i gotovo da je na potiljku osjećao toplinu zore što je vani svitala. Ta je crvena svjetlost obasjavala na krevetu ženu i dječaka dok su se rvali i borili kao dva ljuta neprijatelja, kao vitez bolesti i vitez zdravlja, kao anđeo i paklena srda, kao dan i noć što su se rvali vani, gdje se znalo čija je pobjeda.

– Ne mogu – rekao je Krsto Brodnjak. – To nije dobro.

Na kraju je ipak spomenula tu riječ. Sve ovo dosad bile su slutnje, sumnje, nagađanja. Sad je jasno rečeno da će mali umrijeti. Ako već nije i umro? U jednom trenutku Krsti Brodnjaku je bljesnula u glavi misao, izazvana zacijelo nespavanjem, umorom, višednevnim uzbuđenjem, mozganjem: možda prah s rukopisa Osmanaliječi i od smrti? Ne bi li to onda bio dokaz da je taj prah paklena rabota?

Prišao je stolu i spustio rukopis na njega. Zora okrene glavu i pogleda ga upitno, jer nije znala što smjera. Nije još znao ni on. Rekao je:

– Znaš li što ću mu time učiniti?

– Naškoditi mu nećeš – proderala se na njega. – Uostalom, ako se toliko bojiš za svoju savjest, nagutaj se i ti toga praha, daj ga i meni!

Ona nije shvaćala da se tu ne radi o savjesti, ni o njegovoj ni o ičijoj. Radilo se o nečemu mnogo većem. To ga je i razgnjevilo.

page prethodnih

page sljedećih