borbu, intendantu, da izmami novac za ženske toalete. Kad je to autoru neugodno, redatelj mu jednostavno kaže, da će mu čitavu radnju premjestiti za jedno stoljeće unatrag. To svršava tako, da autor uzajmi novac, i opet na račun tantiema, i dieli glumcima, a ostatak dade kao pripomoć za dekoracije, barem za onu sliku u salonu, do koje mu je jako stalno. Glumci sada prekrajaju stare haljine. Scenograf dere stala platna i malja nove kulise i time se simbolički prikazuje sastav samoga djela. Napokon počinju aranžir-pokusi. Premiera će biti za dva tjedna. Autor se raztrči na sve strane, da taj slavni datum pravodobno objavi i reklamira. U to doba on ne može dolaziti na pokuse i redatelj i glumci mogu napokon mirno raditi. Nedjelju dana prije premiere dogodi se autoru strašan peh. On se zaleti u parket, gleda nekoliko časaka komad, koji se tamo proba, i uzviče se, kakav je to način probati druge komade, a njegov komad nije dobio dosta pokusa. Na to mu objasne da je to njegov komad.

Autor je već podpuno iznemogao i jedva čeka premieru. Uvjeren je, da se sve urotilo protiv njega i da se u takvim prilikama ne može raditi. Nema dramaturga, nema dobrih redatelja, a o glumcima bolje je i ne govoriti. Odlične stvari se upropaštuju. Da prieti katastrofa, to znadu polako svi i ravnatelj i redatelj i glumci. Sad, dakle, treba uvjeriti publiku da je stvar izvrstna... Predpremierski proces ide ipak dalje. Glumci već razpoznaju što im šaptalac govori, veće uloge znadu već

page prethodnih

page sljedećih