— Gospodine satniče, mogu li vas nešto upitati? — rekao je Glumčević. A kad mu je satnik dopustio, on nastavi: — Bez lažne skromnosti, mi u našem narodu imamo nešto ugleda i taj je ugled jedini sastojak naše moći, a jadna je moć iza koje ne stoji nikakva sila. No, što je, tu je. Ali, ni vi niste bez moći, i to moći koja proistječe iz ugleda, jer pretpostavljam da vas mnogi u ovoj zemlji vole, i moći za kojom stoji puška. I kad nas optužujete da smo mogli a nismo htjeli spriječiti ustanak, što i sebe ne optužite, i vi ste mogli, a niste! — Satnik se samo nasmijao. — Nego, bit će da niste mogli ni vi kao ni mi. Moj satniče, gladna je teško uvjeriti da ne treba jesti, uzalud je ucviljenom preporučivati veselje, a gnjevnu pored ušiju prolazi savjet da se umiri. Dok se voda ne popne do grla, svačiji autoritet po njoj pliva, a kad pređe gornju usnu i dođe pod nosnice, autoriteti, koji su ustrajno bili na površini za svih vodostaja ljubavi i mržnje, najednom tonu na dno.

— Oče, to vi na sudu recite! A sada bih i ja vas nešto upitao. Kako uspijevate u svom ponašanju, koje pratim otkako ste ovamo došli, sjediniti poniznost roba i gordu drskost kneza? Ili malo drukčije: kako vam polazi za rukom preponizno se saginjati do zemlje, a da vam kičma ostane i dalje uspravna i čitava?

— Navike, godine, običaji, a nevolja najviše, moj satniče, nauče čovjeka i težim stvarima.

38

Polovicom listopada pala je takva magla kakvu samo stariji pamte, u dobi kad im je pamćenje oslabilo, pa toga, čega se navodno sjećaju, vjerojatno nikad i nije bilo. Gusta, vlažna i hladna, zadržavala se po čitav dan, zavukla u sve prostorije lazareta, ovlažila odjeću na nama, kosu i pokrivače. Ni vjetra ni sunca, pa je lišće prestalo padati i šumiti, a ljudi su utonuli u tu sivu, muklu pjenu.

Iz te nam magle dođe Dominik Beroš i donese svoju maglenu glavu. S njim smo u tamnici imali više truleža,

page prethodnih

page sljedećih