tvrdoglavi. Sjećam se vrlo dobro onoga jutra pred šesnaest godina, kad vas je pokojna tetka dovela k nama u samostan. Sjedili smo u dvorištu na onoj kamenoj klupi. Po njoj su išli mravi gore-dolje, a vi ste ih prstom, tako bjesomučno tamanili, da sam vas morao upozoriti. Zatim, kad ste mislili da više ne pazim na vas, vi ste one jadne marljive stvorove božje gnječili upravo divljački, čitavom šakom. To je bio prvi prkos, prva tvrdoglavost — i moje prvo razočaranje.

TAMBURLINAC: Ja se vrlo mnogo naprežem, da otkrijem uzročnu vezu između tih mravi i problema Orne, o kome je riječ. Problem Orne je mnogo kasniji, nego onaj glupi pokušaj, vaš i moje tetke, da iz mene istešete fratra! Ja vam iskreno kažem: nikada nisam imao smisla za te vaše maškare i meni se onda činilo, da vi postojite samo zato da plašite djecu.

BONAVENTURA: Mene više ne iznenađuju vaše neukusne blasfemije. No jedno sam hotio da vam kažem: zašto vi to stalno zvonite na neki »problem Orne«? Zašto vi stvarate tako izazovno neki problem oko jednoga zločinca i skvrnitelja, koji ni mrtvima nije dao mira u grobu? Zar vi mislite da se ja bojim govoriti o toj temi? Zar mislite da sam se ikada pokajao, što sam toga lopova prijavio?

TAMBURLINAC: Da li se vi kajete ili ne — to je stvar vaše savjesti, koja se mene ne mora ticati. Ali pitanje da li je Orne živ ili mrtav — to ćete priznati, da vam nije sasvim svejedno. Uostalom, a zašto ste se onako uznemirili malo prije, kad se meni učinilo da sam ga vidio? Zašto ste toliko forsirali da je to bio san i halucinacija, ako ne zato, da samoga sebe uvjerite, da je to zaista bio san i halucinacija? Htjeli ste me čak uvjeriti kako sam balav i kako se bojim mrtvih i to samo zato, da zabašurite svoj vlastiti strah od toga mrtvaca, koji bi mogao baš u ovom času biti živ.