postrig, a kao mlad kaluđer, imenom Kirilo, opsluživao manastir Rođenja Presvete Bogorodice na Cetinju kao pridvorni monah. U vrijeme patrijarha Varnave vratio se u svoj postrig, rano se povukao i osudio vanjski svijet. Odbijao je sve ponude osim jedne: služiti Bogu. Rijetko je kad dolazio u L., pa i kad bi svratio obići majku, bijaše odbojan. Ako je to bio božji sluga onda nimalo ne bješe blag. Svetost i jest u tome da čovjek zadrži sve ljudske osobine i usavrši ih, a ništa izvanzemaljsko. Kirilo je bio nestrpljiv da sluša, malo bi kad stupio u prepirku, pa i tada bi rekao svoje i subesjednika ostavio pod opomenom:

– Sad nastavi sam sa sobom ako ti je potreban istomišljenik.

Samo jednom u L. na razgovor ga je prinudio fra Ambro Nevjestić, za večerom, u domu Stjepana K., tek što Rosa bijaše izašla iz bolnice, još slaba nakon operacije, ali i dalje opsjednuta začećem i molitvama u to ime, podjednako vjerujući u sva tri zakona, pa čak i u gatanja i vradžbine.

Večera je bila posna ali obilata. Malo po malo začinjao se razgovor baš kad se mislilo da će Kirilo odbiti svako pitanje, premda se umio postaviti tako da ne smeta drugima u razgovoru, čak i da ih privoli u tome s ono malo riječi i onim mirnim glasom koji još nije povisio ni na jednog živog stvora. Fra Ambro mu je natočio čašu vina i rekao, kao da su se do maločas sporili o svemu što razdvaja dvije crkve:

– Niti se mogu, niti hoću složiti s vašim nijekanjem pričesti u beskvasnom kruhu.

Kirilo nije odmah prihvatio fratrov izazov, zadržao je pogled na čaši vina koje mu je natočio do vrha, prinio je kažiprst do crte označene na čaši, osmjehnuo se i u šali dodao:

Uz dobro vino i obilnu trpezu razgovor je krenuo, a stao onda kad se Kirilu činilo da je dovoljno rečeno i da nitko nikoga ne može uvjeriti u svoje.

page prethodnih

page sljedećih