Dovoljno uronjeno, dovoljno omamljeno, i oprezno, potrebno je ruku odmaknuti s kukova, skliznuti rukom pod haljinu, dovoljno uronjeno, dovoljno omamljeno, neprimjetno. Iako je u dodirivanju postojao užitak kakvog Čangi već dugo ne poznaje, razum ni na trenutak nije iščezavao. Tako je i užitak postao posao. Sebepromatranje. Kad se njegova ruka dotakne njenog koljena, Jasna se sledi. On širi ramena, prekrije je do pojasa golim tijelom, oprezno rukom klizi po koljenu, od koljena do polovine bedra, po koljenu. Same varke. Trebalo je Jasnu uvjeriti da njegova ruka neće poći dalje od polovice bedra. Ponavljao je kretnju, točno do granice. Ledena ukočenost ishlapljivala je. Na potiljku osjeti njenu ruku, kako se steže, kako čvrsne. Na suncu, htio bih vidjeti, golu Jasnu. Jezici se dotiču, bijele zube ima Jasna. U ovom času pomaknuti ruku, dovoljno uronjeno, dovoljno omamljeno. Njena ruka spuzne s njegovog potiljka, dolje niz kičmu, na svojoj ruci osjeti njenu ruku. Posao, posao. Tvrdi stisak njene ruke, zatim bolno pomicanje te male ruke, koja odmiče njegovu rutavu, rastvorenu, u luk zakrenutu šaku. Pruži mali otpor. Ona okrene glavu od njega, prema stablima, stisne usnice, omrtvi.