glavu, pokaže tjeme i zatiljak, napokon joj lice izravnao sa svojim, osmjehnuo se kiselo, kao da kaže: »Nemaš ti ono što ja tražim«, i dopustio joj da pored njega prijeđe s brvna na stazu... Tako je postupio i s druge dvije djevojke, a tako bi bilo i Divi da mu je mirno prišla.

— Ne ponižavaj nas, Tahirbeže — rekla je Diva ne mičući se sa sredine brvna.

Tahirbeg, iznenađen, zabaci ruke na leđa i povuče se dva koraka natrag u travu. Nije skidao pogleda s Dive, ali ju je gledao pobočke i ispod obrva, kao dijete kad se na nešto duri.

Teta Diva je imala put sličnu uglačanom kamenu, koja bi se, kao kod drugih ljudi krvlju, kad bi se uzbudila, podlijevala sivilom. Posve pravilnih crta, to je mramorno lice obuimala marama, nad čelom povučena naniže kako bi napravila tri nabora, a ne da strši u obliku pramca kao kod ostalih djevojaka. Vrat joj je bio ogoljen više nego drugim djevojkama jer je bio duži, s tetivama koje su sličile na dva lozova pruta što izbiju iz korijena i rastu usporedo s trsom. Kad bi mirno govorila s poznatim ili nepoznatim čovjekom, smjerno je gledala preda se i njene bi oči, koje su stalno podrhtavale, prekrili kapci kao kapica žira sjeme. Tek kad bi molila, opominjala ili uvjeravala, kapci bi se podigli prema vjeđama i u sugovornika bi pogledala dva zelena oka, slična jezeru pod Itovcem s proljeća, kad se u njemu oslikavaju koševine i mlječno zelenilo grmlja.

— Mi tebi ništa nažao ne činimo — nastavila je Diva i pogledala Tahirbega jer ga je htjela uvjeriti u ono što govori. — Bog je zaštitnik svakomu tko ide putem i velik je grijeh dirati prolaznike. A nema većeg grijeha nego dirati u djevojačku nevinost.

Njeno lice kamene bjeline sa sivom podlogom uokvireno naborima marame postalo je s tim očima nadnaravno i lijepo.

Ta svetačka ljepota nije dopuštala pristup ni onima koji su Divu mrzili, ni onima koji su joj zavidjeli, a najmanje onima koje bi opčinila. Takvu ju je i Tahirbeg ugledao,

page prethodnih

page sljedećih