jednako džentlmenski izgledao i u brdima Grčke, po gudurama Albanije: kose nasjajene parfimiranim uljem, besprijekorno uglačan, sa zvjezdicama koje na njemu, čini se, odsijavaju na suncu nekako čistije i bliskavije nego na drugim časnicima.

Kad su ga ugledali, neki su poustajali, ali ih on vrati rukom.

— I eto gdje smo saveznici komunista — otpoče. — Momci moji, baš tako! Mogli ste se uvjeriti na vlastite oči da smo izabrali put najkraći, najispravniji i najdjelotvorniji: udružili smo se s partizanima, što će reći s komunistima. Odluka, pazite dobro, nije donijeta naprečac. Put koji smo izabrali nije odabran nasumce, tegoban put… — tražio je riječ — … bolan, pogibeljan, stradalnički. Nema razlike između puta koji smo mi odabrali i onog puta koji je vodio na Kalvariju. Ali dat će Bog da će nam naš put pružiti puno moralno zadovoljstvo. Naš najopakiji neprijatelj bit će glad… Da, još i zima, bolesti, nestašica obuće, odjeće, dakako i Nijemci. Zamislite, ja sam na njih zaboravio! Htjeli su naše oružje, a dobit će naše olovo! Postoji, momci, još jedan razlog našeg udruživanja s partizanima. Najjači. Njihova je borba časna. Kao što su časne i prve naše žrtve, svejedno da li u domovini ili negdje daleko od nje. Do sada ste ginuli kao osvajači, od sada pobjeđujte kao časni ljudi! I još nešto: mi jesmo saveznici partizana, ali kao Talijani mi ćemo djelovati samostalno. Borit ćemo se pod vlastitom komandom, u sastavu naših vojnih jedinica. Momci, voljno!

Istodobno, govorio je general Oxilia vojnicima 7. čete:

— Ne mogu vam novcem platiti vašu volju da se dalje borite, jer novca nemam. Uvjeren sam da za to nema potrebe. Poticaj neka vam bude misao na naš narod, misao na naše dječake koji po ulicama naših gradova već vode najljepšu od svih bitaka. Isti je neprijatelj i njima i nama. Meci iz vašeg oružja, kao i kamenice koje hitaju vaša djeca, učinit će da Italija i njen podjarmljeni i poniženi

page prethodnih

page sljedećih