(1926.), i Ivica Ivanec (1936.-1988.), i Ivan Supek (1915.), a nakon nekoliko godina, već u devedesetima, i Stjepan Tomaš (1947.). Premda se spomenuti autori za romansiranje odabrane povijesne građe koriste različitim narativnim postupcima, njihovi tekstovi pokazuju nekoliko zajedničkih mjesta. Riječ je o sumnji u povijest kao u učiteljicu života i iskazivanje vjere slabom svjedoku, onome koji je stvari vidio svojim očima i koji, računajući na tu svoju prednost, ima pravo o velikim ljudima i velikim događajima govoriti oduzimajući im pri tome većinu herojskih kvalifikativa kakvima su ti junaci opisivani prije, u povijesnim romanima čiji su autori, slijedeći Šenou (1838.-1881.), vjerovali u ideju povijesnog napretka. Svojom spisateljskom odlukom i kasnijom realizacijom, u nju su nastojali uvjeriti i svoje buduće čitatelje.

A pokretanje pojedinih biblioteka, u našim devedesetim godinama, (jedna od onih na koje mislim je upravo i sama biblioteka Hrvatski povijesni roman, u kojoj se pojavljuje ovo novo izdanje Fabrijeva drugoga romana o povijesti), svjedoči i o znatiželji i o volji današnjih čitatelja da nadoknade propušteno. Riječ je, dakako, ponajviše o onim recipijentima koji su pozicijom iskrenih govornika priznali postojanje svojih recepcijskih praznina vezanih za ovaj naš, a inače jedan od najproduktivnijih žanrova nacionalne knjževne baštine. Upravo je nakon, već ovdje spomenute, 1990. godine, hrvatski povijesni roman [POGRJEŠKA: nema poveznice :]

U razgovorima o romanima u kojima se historiografska građa pretvara u prozno umjetničko štivo upotrebljava se najčešće termin hrvatski povijesni roman. Time se, jasno, ne želi neprestano isticati nacionalna pripadnost romana, nego se upozorava na njegovu specifičnost u odnosu prema romanima istog žanra napisanima u drugim europskim književnostima. Ta se specifičnost ponajviše odnosi na dugogodišnji autorski nepromjenjiv odnos kako prema nacionalnoj povijesti i njezinim junacima, tako i prema čitatelju koji je romane temeljene na nacionalnoj povijesti primao i kao zabavno književno štivo, ali i kao laku povijesnu čitanku. Nijedan drugi romaneskni žanr nema toliko razloga da oznaku nacionalne pripadnosti izdigne u gotovo čvrst genološki termin.