vjetru, selo u daljini i još nešto nejasno, što je osjećao kao tišinu...

Tamo se ipak netko krije iza one ograde, možda iza onog džbuna, a možda iza debla one masline... Pregledao je, međutim, sve i nigdje nikoga nije našao, sve je bilo pusto: pust je bio taj vjetar, pusti su bili ti oblaci i čitava kotlina ispod njega...

Sada su već u dugom nizu preko neba plovili oblaci, i njemu se na kratko vrijeme pričini da su kao lađe, ali to brzo zaboravi pred naletom neke čudne svijesnosti: vjetar ide mimo njega, sam, bez obzira na njega... oblaci su također zaokupljeni svojim putem, ni krošnje, ni kamenje, ni putevi, ni kotlina, ni selo ne poznaju ga, svi imaju svoj posao i ne osvrću se na njega...

Sunce je zašlo za oblak i postalo je hladnije. Hridi nad selom su još uvijek sjale na suncu: kako je sam, strašno sam, užasno sam među ovim stvarima!...

Iz ovog skoro očajnog stanja, spasi ga pomisao na onoga, koji je bacio kamen u vodu: tko je to mogao biti?! Možda je kamen bacio i sam đavao, jer je vidio da počinje biti dobar, a kako je sada u njegovoj vlasti, dužan je samo zlo raditi... Jest, jest, bio je dobar i mislio pomoći svojima, dakle učiniti dobro, a đavao to nije htio dopustiti i zato je bacio kamen u vodu te zatim nestao.

Obuzeo ga ponovno strah i počeo sve više bujati u njemu. Spoznaja da je đavao tako ovladao njim, počela ga je mučiti... Jer, i pored svega onoga što je učinio, nije u dubini svojoj vjerovao da sve to ozbiljno radi, nadao se, želio, zapravo hlepio, da od nekuda dođe spas... A sada, eto, konačno počinje sve više bivati očigledno, da je sve istina što misli, što gleda!... Umarao se. Zar je san ovo, što živi? Eh, kad bi bio samo san i kada bi se mogao probuditi u krevetu bez svega ovoga što je u njemu! Ali đavao se pokazao očigledno, potpuno, nesumnjivo!

Htio se doista uvjeriti u istinu onoga što se dogodilo i spustio se ponovno u kamenolom, da vidi nalazi li se doista kamen u vodi. Dakako, kamen se nalazio tamo, ali nekako u kutu, nikako ne ondje, gdje je pao — činilo se njemu... Voda se bijaše smirila, tako da je mogao raspoznati svoju sliku u njoj: trouglasto lice...

page prethodnih

page sljedećih