On zna, govorio je, kako ona misli, da bi svojom prisutnošću u takvom jednom centralnom birou pomakla i potaknula njegovu revnost. Ali kad bi tamo došla, uvjerila bi se, da ne bi ni sama mogla više učiniti, nego što se već učinilo. Njen slučaj je posebno istaknut, zatraženo je brzojavno izvješće o svakoj informaciji, koja prispije, osigurale se nagrade i pokriće troškova, sve kako je ona sama htjela i željela. Jedino što bi mogla dobiti s time, da je negdje tamo, bilo bi možda nekoliko sati, što treba da dođe depeša. Razumije on dobro njenu nervozu, vidi on to neprestano u svom birou, svatko je zabrinut za svoje, svatko hoće da čim prije za njih sazna, ali što da čovjek učini? Majke, očevi, žene, djeca pitaju, preklinju, mole, traže, zahtijevaju, bune se, srde se, očajavaju. Prolaze njegovim predsobljem dnevno, neki i po više puta, znadu često, da se ne može ništa znati, pa ipak su tu i ne daju se uvjeriti, da nema glasa ni odgovora. Mora se nekima pokazivati spise i imenike i osvjedočuju se, da je poduzeto ovo i ono, i samo gledaju i glavom klimaju, kao da ne vjeruju. Neki danas donesu jedno ime, a sutra ujutro već su tu: