Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
  Dobro došli na stranice Hrvatskoga jezičnog korpusa   English
   naslovnica |  Riznica |  dokumentacija |   
Petar Šegedin [1944], Djeca Božja (Matica hrvatska, Zagreb), 304 pp. [broj pojavnica] [Segedin_Djeca].
page prethodnih

page sljedećih

-- 169 --

Mačka se nije odmah pojavila, a i kada je došla, bojala se prići bliže i oprezno je stajala na zidu, koji je ograđivao dvorište, ponašajući se kao da bi htjela ocijeniti situaciju i uvjeriti se, što njezin gospodar sprema... Osvjedočivši se, valjda, da joj se sada ne će ništa dogoditi, počela se približavati mjestu koje joj je Musa pokazao. Pomirisavši crnu, nagorjelu životinjicu ne htjede je zgrabiti zubima, već je nekoliko puta udari šapom i napusti. Uvjeravala se, da li još živi. Okrenula se zatim, pokazujući očito, da nije oduševljena darom i svoj pogled uperila prema obješenoj gušterici, ali čim je to Musa opazio, nanovo ju je potjerao: drugu žrtvu nije smjela...

Vjetar je udario jače. U kolibi se nešto pomaklo, zaškripalo i počelo udarati o vrata. Mala gušterica se ljuljala na vlati trave, a Musa je sjeo uz zid, koji je obasjalo sunce otkrivši se iza oblaka, i zatvorio oči...

Petru se učini kao da se nešto izmijenilo u zbivanju, kao da se prešlo u neke druge prostore, u neke druge krajeve, jer dok je dosad bilo najnapetije čulo vida, dotle je sada sav život obuhvatilo osluškivanje. Ukaza mu se kao da je do sada čitavo događanje bilo samo na površini, a u ovom času se sve zbiva u dubini: čuo je lupanje u kolibi, disanje Musino, vjetar, koji se šuljao niz obronak, prelazio preko njegovog grma lakim šuštanjem, a jakim šumovima se oglašavao dolje u maslinicima... Sve duboko, oblo, ali bolno, kao da sa svih strana prodire u njega...

Nebo se jače prekrilo oblacima. Musa već nije ležao u suncu... Hlad — sjena prekrila je čitavu kotlinu, te još jače naglašavala osjećaj promjene. Negdje kroz vjetar dopriješe glasovi zvona: bilo je podne... Tonovi zvona bijahu sad jasniji, a sad opet nestajahu i to nestajanje i ponovno javljanje davalo im je onu nejasnu, ali Petru toliko žalosnu osobinu, koja ga je skoro na plač tjerala. I to, što se sada u njemu javljalo, nijesu bile misli, bijahu to više ćućenja, nedovoljno jasna, da bi se mogla uobličiti.

Zvono pojača u njemu osjećaj osame i straha toliko, da se odlučio vratiti kući, ma što se dogodilo. Sve stvari oko njega, sve zbivanje postane mu neprijatelj,

page prethodnih

page sljedećih


Petar Šegedin [1944], Djeca Božja (Matica hrvatska, Zagreb), 304 pp. [broj pojavnica] [Segedin_Djeca].

© 2006-2009 Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Powered by PhiloLogic
i doprinosi D. Ćavara