Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
  Dobro došli na stranice Hrvatskoga jezičnog korpusa   English
   naslovnica |  Riznica |  dokumentacija |   
Krsto Špoljar [1971], Vrijeme i paučina. Sentimentalni odgoj na hrvatski način (Matica hrvatska, Zagreb), 400 pp. [broj pojavnica] [Spoljar_Vrijeme_i_paucina].
paragraph prethodnih

paragraph sljedećih

... Svjetla se ne gase, konferencija traje Darinkinom ili vrag zna čijom krivnjom, Darinke nema, baš nju briga za njega, ne pojavljuje se na starim vratima čije su debele daske pojačane krupnim crnim ili porđavljenim zakovicama, ne žuri prema njemu u mokri crni park, i Krištof shvaća da će svoju nadu što je tijekom dana poprimila obrise sigurnosti morati uništiti u sebi, početi još jednom od samoga početka, a jutros je mislio da se na ovom svijetu i danas još zbivaju čuda. I sad kad je već tu kraj, čini se, da posve iščezava ona nejasna sreća što mu se nagovijestila čim se jutros probudio, gubio se u njoj cijeli dan kao da je opsjednut vještičinim čaranjem, ta prijatna bezbrižnost puna njemu drage razmetljivosti što je istiskivala

-- 303 --

svako mučno osjećanje nesvrhe, napuštala ga je ta kurva sreća, nestajala iz njega kao da mu je netko neopazice razrezao žiletom sve žile, i u vlažni, gotovo mokri mrak parka slijeva se njegova krv, svi sokovi tijela, osjeća se zbog toga manji, neskladniji, ponovno se u samome sebi pretvara u bespravnog dječaka. Pred njim je samo skup loših okolnosti, zbog njih osjeća da mu je Darinka ove noći deset puta potrebnija nego ikada prije. Pa iako u ovoj tjeskobi čekanja ne može sebi predstaviti ni u najobičnijim slikama ljubavni čin s njom, sada je želi kao nekom nepogodom izgubljenog prijatelja, a čitav je dan mislio na nju, zamišljao sve divne položaje i najnemogućije stavove, vjerovao kao prava naivna budala da je nenadani Darinkin dolazak u njegovu sobu dok je još spavao i sve ono što je činila predigra za onaj stvarni susret što tek slijedi i koji se mora dogoditi još isti dan. Nemoguće je već bez toga! Ponio se blesavo, nije iskoristio pravu priliku, opet je proigrao, i zbog te svoje jutrošnje nespretnosti, odgađanja i nepreuzetosti, idiotskog osjećanja sreće, njegovo povremeno prepuštanje praznovjerju opasno ga upućuje da mu sada usud dodjeljuje kaznu i umrtvljuje čula. Ta odsutnost uzbuđenja, ta nezgoda, to je odvratno, njegovo tijelo, jedina pouzdanost na koju se mogao osloniti, vjerovati, pravi od njega budalu, i da se sada Darinka pojavi gola pred njim, ne bi mu se digao a čini mu se i nikada više na nju, promašio je jednom zauvijek! Svojom je glupom pasivnošću jutros razočarao Darinku, ona vjerojatno misli da nije ni za što, nezaslužuje ju, ponašao se kao da se štedi za kakvu drugu priliku, a, jasno, druge prilike nema. Zar je to mogao i slutiti? Opet se pokazao nedoraslim i nespretnim! Nisam se trebao obazirati ni na mamu ni na bilo koga, predbacuje si s tom napola plačljivom facom, još jednom ga je udesila njegova prokleta obazrivost. I sad što hoće svojim kretenskim opravdanjem da ga je Darinka iznenadila, da se nije pravo ni snašao, trajao na granici sna, majmunski se rastezao, a Darinka je već sjedjela na njegovu krevetu u svojoj

-- 304 --

bijeloj spavaćici bez rukava. Zaboravio je da su se sinoć rastali posvađeni zbog Staljinove slike, baš glupo i djetinjasto, otišao na spavanje bez uobičajenog Darinkina poljupca. Ležao je pasivan kao u nekom svom erotskom snu nestvarno svjestan Darinkina postupka, čak i njena tijela, onih crnih kovrča ispod mišice dok se blistavih i toplih grudi prislanjala uz njega i sa svojom vrelom rukom na njegovu tijelu ispod pokrivača. Kakva velika riba! Darinka je sa snebljivim čuđenjem i izazovnom radoznalošću iskazivala svoje divljenje. On je njena igračka, uživao je u svojoj nepokretnosti, i od te prijatnosti koju mu nanosi Darinka nije bio u stanju učiniti ni najmanji pokret, sav ukočen gubio se u užitku koji Darinka neće provesti do kraja, postojao uz nju usmjeren samo na dodir njene ruke bez ikakva sudjelovanja iako je neprimjetno strujilo negdje u samoj njegovoj blizini — uskoro će ga mučiti nestrpljenje i nesigurnost. Darinka je svukla, tako je zadovoljno pretpostavljao, svoje posljednje suzdržavanjem oprez, sve što je činila s njim ispod pokrivača činilo mu se prirodno, pa je smatrao, osjećajući se blažen, stvar gotovom ili učinjenom već devedeset i devet posto. Ali možda je to bio tek novi oblik njena udešavanja, prokleto smišljena osveta za sinoćnje uvrede. I takva mogućnost njene osvete sad ga zaprepasti. Da, ponovno je nasjeo, gadno nadrljao. A toliko joj je vjerovao da ju je pustio bez ikakvog konačnog uspjeha da se vrati u kupaonicu odakle je načas došla k njemu, u njegovu sobu dok je voda za to vrijeme, čuo je onaj snažni šum slavine iza zida, zaštitnički curila u kadu kao da se tamo kupa Darinka. Uostalom, tada je bio zadovoljan. Jutros mu se sudbina koju je počeo navikavati na vlastite neuspjehe počela sviđati, bilo je baš zgodno, a sad je sve pošlo ukrivo. I ništa mu drugo nije potrebno do Darinkina pristanka, mislio je, iako je znao da pravi čovjek ne treba biti zadovoljan takvim površnim uspjehom, ali kad nema neke značajnije i obuhvatnije prilike, kad ne može biti lovac na divlje

-- 305 --

zvijeri, političar — neki vajni Danton ili Robespierre koji svojim mišljenjem i djelovanjem mijenja svijet, milije mu je to erotsko stanje njegova duha od mudrog faustofskog kaosa. Konačno, zašto ne, ljubiti se s djevojkama, to je zanimljivo, lijep život, pametnije nego izgarati u ovoj dosadnoj postrevoluciji i obnovi. A osim toga postoji i nešto što je značajnije. Ljubav ili razvrat ne samo da oslobađaju bića, ona posjeduju i nešto razorno; ne sviđa mu se svijet oko njega, ni Darinkin društveni optimizam, oduševljenje sličicama i Veličinama, jasno povremeno će je mučiti takvim zaključcima, razmišljajući nadalje što će s njom izvoditi u skoroj budućnosti, došao je do zaključka, — tu je pronašao svrhu i cilj, i time se moralno umirio, ali ne podliježe, ne pomiruje se sa stanjem stvari, tim društvom s kojim je ipak stopljen, prožet njime u jednom životnom zajedničkom zadatku — da će taj njegov odnos biti prilog nastojanjima da se taj glupi i konvencionalno uređen svijet razmrda i razori do potrebne besmislenosti. I tek kad te stare ruine budu ohlađeni pepeo, neka mu onda dođu s pričama o stvaranju novoga društva! Navodio je često samoga sebe da priča slične prijeteće gluposti, što doduše nisu bile lišene nekog čudnog oblika istine, i to što se ona, ta istina, pojavljuje u toj njegovoj ludoj i neobaveznoj smjesi mišljenja, zabavljalo ga je, pogotovo ako se tako mogao producirati u društvu djevojaka iz paralelnog razreda. Poslije se smijao kao da svojim riječima ne pridaje baš nikakvo značenje: izigravao je pametnog i osebujnog momka zafrkavajući sve oko sebe! I još bi dodao — ionako čovjek nema svoje prave domovine, pa zbog toga i ne postoji nešto zbog čega bi se isplatilo žrtvovati! Da je bio pred ogledalom, dobacio bi svom odrazu zahvalan pogled zbog te heretičke misli. Pokušao se tako uvjeriti da je sredio sve ono što treba srediti u njegovu odnosu prema svijetu, u takvim je trenucima sam sebi beskrajno simpatičan što pokušava, a možda i uspijeva, stvoriti nekakav stvaran zaključak iako se on svih drugih ne doima baš kao suviše

-- 306 --

pametan. Ukazuju mu se šaljive praznine, ali može sebi dopustiti i stanovite netočnosti: naravno, i on je dio jedne opće površne iluzije, smiješno derle, slagao se s time!

paragraph prethodnih

paragraph sljedećih


Krsto Špoljar [1971], Vrijeme i paučina. Sentimentalni odgoj na hrvatski način (Matica hrvatska, Zagreb), 400 pp. [broj pojavnica] [Spoljar_Vrijeme_i_paucina].

© 2006-2009 Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Powered by PhiloLogic
i doprinosi D. Ćavara