— Znamo, znamo! — priznaju neki njegovu nesebičnost i spremnost na žrtve.

— Ne dam na se i na svoje, što se kaže, ni da muha sjedne, a kamo li da ih pate i muče glađu. A što mi mogu?

— Upravo je tako! — odobrava kavedžija svome rijetkom, ali odličnom gostu.

— Grehota što ne mogu dulje sjediti i razgovarati, kad smo se ovako lijepo sastali, ali mi valja u dućan. Što da vam kažem: vuk nikada po poruci ne jede mesa! — završava Suljaga dižući se. Polazeći pozdravi:

— Ej dovale!

— Ej sahadile! — otpozdravlja čitava kavana.

Ne ide on radi dućana. Nikako! Pekar će, kako je poručeno, donijeti jelo najprije u dućan, pa bi se želio uvjeriti, da li je dobro zgotovljeno i da li je onako kako treba da bude, jer se ne bi htio zbog toga obrukati pred svojim istomišljenikom. I najposlije, on mora biti prisutan, kad se bude slalo Aliji, kako bi dao zadnje naloge.

Ushodao se Suljaga pred svojim dućanom. Očekuje pekara. Napokon ovaj donese lonac, deset somuna i dvije pokrivene tepsije. Miriše maslo, a Suljagi zadrtaše nosnice.

— Je li sve u redu? — pita on pekara, znalački ogledajući lonac. — Sve si onako složio kako treba: red mesa, red zeleni? Je li bila tiha vatra? A biber nisi zaboravio? Da nisi noseći jako uzmućkao?

— Ne brini, aga, da si sam radio ne bi ljepše i zgodnije ispalo! — hvali se upitani po svome esnafskom običaju.

— A burek i baklava? Da vidim!

Odiže bijeli vezeni peškir s prve tepsije; zapuhnut mirisima masla i luka, on opipa prstima burek, koji je bio samo malo preplanuo, kao da je na suncu pečen, malo ga popritisnu, da je korica vrlo stidljivo zašumjela.

— Može paliti!

Tepsiju s baklavom, pošto ju je pobožno otkrio, naže u stranu, da vidi ima li dosta soka, prodrma je, dohvati jedan mali komadić s kraja i okuša, te obliznuvši usput prste, palucne jezikom i mljacne usnicom od zadovoljstva.

— Pa bit će zar dobro! — ne htjede, kao što je čaršijski red i običaj, priznati pred pekarom, da mu je jelo sasvim uspjelo. Nije pristojno. — Huso! — zovnu on sada kalfu —

page prethodnih

page sljedećih