Starica nespretno uloži svoju ruku, krutu od rada, u Ivanovu i smiješeći se sretna pogledava sina pitajući očima, tko je ovo. Iznenađena je dobrotom građanina. Bila je kao u nekom strahu i sad se obradovala susretu, kao da je u Ivanu ugledala zaštitu. Zijevala je kao da će progovoriti, a samo je otvorenih usta pogledavala sad sina sad Ivana.

— Kupujete guske, a? — zapita Ivan.

— Ah, ne, ne... tako, malo smo izišli — reče mladić.

— Dođite... neka dođu malo k nama...

Ivanu je bilo neugodno što mu daju toliko značenje, pa se odmah oprosti.

— Čeka me tamo Kaj, oprostite...

A kako mu se činilo da ih je pozlijedio, nije se više mogao osloboditi misli na njih. Tražio je podesne riječi da ih obraduje. Rado bi im doveo Gorku. Ona bi prijateljski izravno gledala starici u oči i stiskala joj suhu ruku. »Ljudi se objašnjavaju samo jedni pomoću drugih« pomisli.

Ali ja nisam sposoban da djelujem bez promišljanja. Ja se moram najprije uvjeriti da je nešto dobro, oduševiti se tom ideom i onda djelovati. A Marko, a Gorka, a Kaj djeluju neposredno, jer je njima samo tako dobro i moguće djelovati.

— Bogati, što je tužno ovo življenje — reče Kaju ni sam ne shvaćajući što hoće time da kaže.