svjetlosti lampe. Drhtao je sav i držao stisnute ruke jednu uz drugu na prsima. — Ne ljutite se na mene, ali onaj, onaj, valjda ne će doći?

— Tko, Jovice?! — upita gospođa Ana već sjedeći za stolom i ne gledajući u došljaka. Vidjelo se, da ga odavna poznaje.

— Pa onaj, znate, onaj Flego...

— Pusti ti Flegu, Jovice, i sjedni.

— Ja samo na trenutak... Ovdje je toplo... Kod mene...

— A ništa ti ne daju više? — govorila je stara gospođa ne dižući glave s pletiva.

— Ha... Znate... — mumljao je Jovica negdje u altu prelomljenim glasom — A kako bi, ta mi, mi smo...

— Ah!...

Došljak nije htio sjesti, stajao je uz staru gospođu kao dijete, koje se nećka iz bojazni i u strahu grči ruke. Sagnuo se jače k njoj i u boljem osvjetljenju vidjelo se, koliko je njegovo lice upalio. Neprestano je prelazio s noge na nogu i (sada se to moglo jasno vidjeti) nešto žvakao, zbog toga mu je i podrhtavala brada, a glas ispadao mumljav:

— Znate, opet nas i Židove... — prestane načas žvakati i zagleda se u lice staričino — Daaa, a neki govore da imaju pravo... — on sav uzdrhta i još se jače skupi uz statricu — Židovi u Židovsku, a mi...

— Ostavi., Jovice, ostavi... Svak je doma, gdje mu je dom... gdje.

— Heee...

Daleka grmljavina ispuni sobu kao da opominje sve stvari na tamnu, mrklu noć vani: svijetli zvuci igala u kvrgavim rukama stare gospođe odgovarali su uznemireno i bojažljivo neujednačeno. Bilo je jasno: nikoga ni u što ne mogu uvjeriti...

Jovica ponovo uzdrhta i spusti ruku na rame stare gospođe.

— Pucaju — reče ona pletući ubrzano.

— Eeee... — on osluhne pozorno, kao da očekuje neko reagiranje na svoje glasove, no dugo se nije ništa

page prethodnih

page sljedećih