Krsto Špoljar [1971], Vrijeme i paučina. Sentimentalni odgoj na hrvatski način (Matica hrvatska, Zagreb), 400 pp. [broj pojavnica] [Spoljar_Vrijeme_i_paucina].
-- 305 -- zvijeri, političar — neki vajni
Danton ili Robespierre koji svojim mišljenjem i djelovanjem mijenja svijet,
milije mu je to erotsko stanje njegova duha od mudrog faustofskog kaosa.
Konačno, zašto ne, ljubiti se s djevojkama, to je zanimljivo, lijep život,
pametnije nego izgarati u ovoj dosadnoj postrevoluciji i obnovi. A osim toga
postoji i nešto što je značajnije. Ljubav ili razvrat ne samo da oslobađaju
bića, ona posjeduju i nešto razorno; ne sviđa mu se svijet oko njega, ni
Darinkin društveni optimizam, oduševljenje sličicama i Veličinama, jasno
povremeno će je mučiti takvim zaključcima, razmišljajući nadalje što će s
njom izvoditi u skoroj budućnosti, došao je do zaključka, — tu je pronašao
svrhu i cilj, i time se moralno umirio, ali ne podliježe, ne pomiruje se sa
stanjem stvari, tim društvom s kojim je ipak stopljen, prožet njime u jednom
životnom zajedničkom zadatku — da će taj njegov odnos biti prilog
nastojanjima da se taj glupi i konvencionalno uređen svijet razmrda i razori
do potrebne besmislenosti. I tek kad te stare ruine budu ohlađeni pepeo,
neka mu onda dođu s pričama o stvaranju novoga društva! Navodio je često
samoga sebe da priča slične prijeteće gluposti, što doduše nisu bile lišene
nekog čudnog oblika istine, i to što se ona, ta istina, pojavljuje u toj
njegovoj ludoj i neobaveznoj smjesi mišljenja, zabavljalo ga je, pogotovo
ako se tako mogao producirati u društvu djevojaka iz paralelnog razreda.
Poslije se smijao kao da svojim riječima ne pridaje baš nikakvo značenje:
izigravao je pametnog i osebujnog momka zafrkavajući sve oko sebe! I još bi
dodao — ionako čovjek nema svoje prave domovine, pa zbog toga i ne postoji
nešto zbog čega bi se isplatilo žrtvovati! Da je bio pred ogledalom, dobacio
bi svom odrazu zahvalan pogled zbog te heretičke misli. Pokušao se tako
uvjeriti da je sredio sve ono što treba srediti u njegovu odnosu prema
svijetu, u takvim je trenucima sam sebi beskrajno simpatičan što pokušava, a
možda i uspijeva, stvoriti nekakav stvaran zaključak iako se on svih drugih
ne doima baš kao suviše
Krsto Špoljar [1971], Vrijeme i paučina. Sentimentalni odgoj na hrvatski način (Matica hrvatska, Zagreb), 400 pp. [broj pojavnica] [Spoljar_Vrijeme_i_paucina].
|