— I eto gdje smo saveznici komunista — otpoče. — Momci moji, baš tako! Mogli ste se uvjeriti na vlastite oči da smo izabrali put najkraći, najispravniji i najdjelotvorniji: udružili smo se s partizanima, što će reći s komunistima. Odluka, pazite dobro, nije donijeta naprečac. Put koji smo izabrali nije odabran nasumce, tegoban put… — tražio je riječ — … bolan, pogibeljan, stradalnički. Nema razlike između puta koji smo mi odabrali i onog puta koji je vodio na Kalvariju. Ali dat će Bog da će nam naš put pružiti puno moralno zadovoljstvo. Naš najopakiji neprijatelj bit će glad… Da, još i zima, bolesti, nestašica obuće, odjeće, dakako i Nijemci. Zamislite, ja sam na njih zaboravio! Htjeli su naše oružje, a dobit će naše olovo! Postoji, momci, još jedan razlog našeg udruživanja s partizanima. Najjači. Njihova je borba časna. Kao što su časne i prve naše žrtve, svejedno da li u domovini ili negdje daleko od nje. Do sada ste ginuli kao osvajači, od sada pobjeđujte kao časni ljudi! I još nešto: mi jesmo saveznici partizana, ali kao Talijani mi ćemo djelovati samostalno. Borit ćemo se pod vlastitom komandom, u sastavu naših vojnih jedinica. Momci, voljno!