Pretraživanjem je pronađeno ovoliko pojavnica: 42

Pritisnite ovdje za izvješće Pojavnica u kontekstu

Pojavnice 1-42:

Vuk, hrvatski plemić koji je sudjelovao u Sigetskoj bitki 1566.; poginuo u konačnom jurišu iz staroga grada Pariz; Paris, sin trojanskoga kralja Prijama i njegove žene Hekube, začetnik Trojanskoga rata Patačić, Petar, konjički kapetan u Sigetskoj bitki 1566., poginuo u konačnom proboju iz Sigeta Pečuj; Pečuh, grad u Mađarskoj; sultan Sulejman II. ušao je u Pečuh 4. 8. 1566 Pelegrinović, Mikša (1500.— 1562.),

“neg ognjeni zmaji”. Golemo mnoštvo turskih “kopaj steć uzgor / kakono dubrava lipih jel navarh gor”. Među sigetskim junacima osobito su se isticali dvojica vojvoda: I Patačić Petar i Papratović Vuk,
Jedan vihar vetar, a drugi groma buk. (II.,384.— 385.) Izabranim imenima i prezimenima usmjerene zvukovne strukture (aliteracija i

tolikoj,
U kihno karv vari da idu na poboj,
Gašpar Alapija vojvoda grediše,
Ki Turkom dodija na konju i piše;
I Miklouš Kobač ki j’ viteštvo činil
Vazda kad biše zač, niti je strah imil;
I Patačić Petar i Papratović Vuk,
Jedan vihar vetar, a drugi groma buk,
Vitezi u gusi, na lice na boju,
Kako cvitak busi, zbrani u tom broju.
Svi skupa odajdoše i, viteški hodeć,
Pri Dravi najdoše mnogo

ter da se postarče.
Niki konja spinje ter njim čini kruzi,
A konj se propinje čineć strašni pruzi.
Sa svim tim staviše pošten’ja svoga rad,
Kad se odpraviše, za stražu najzad
Sto pedeset kopaj; Patačić nad njimi
Svilan zlatom alaj nošaše prid njimi.
Gredu kako spira, nigdor se ne obzire,
Jer jim Bog da mira, ne bi jim potire.
Dojdoše k Sigetu, svak jih vidit želi,
Kako dobru letu ter jin se

zajedno s imanji Eberhard u požunskoj i Preseka u križevačkoj županiji, za tim kuće u Zagrebu i Varaždinu. Nikola primi dvor Markovec u optujskom polju, vinograd Preizerijanski u kotaru čakovačkom, glavnicu od 72000 for. i dug Rudolfa kralja od 82000 for. Dielio ih je prabilježnik Stjepan Patačić. Od Gvidobalda, nadbiskupa solnogradskog, dobi Nikola u dar god. 1657. njeki dvor i zemlje sa šumami i vinogradi u štajerskom gradu Optuju. Stanujući u Štajerskoj nosio je naslov baruna od Markovca. Oženjen bijaše Jelisavom groficom Erdedovom, s kojom nije imao djetce. Umrie god.

za svoga sužnja, drugi dopade gjenerala Vuka Frankapana. Mnogo je imao ban brige da zapriječi prečeste mejdane i dvoboje, što su ih naši junaci običavali imati s turskimi delijami. Kao mejdandžije prve vrsti odlikovahu se u ono doba s naše strane Petar Patačić, Petar Letovanić i Gašpar Orehovački od Orehovice, podban hrvatski. Kad se Turci spremahu, da opliene Draškovićevo imanje Rečicu, sakupi on pet pješačkih i četiri konjičke satnije kod Sladkog polja na Trebči, na što se Turci od straha natrag pomaknuše. Kod Kladuše

i četiri konjičke satnije kod Sladkog polja na Trebči, na što se Turci od straha natrag pomaknuše. Kod Kladuše raztjera ban Turke i malo da nije osvojio taj veoma tvrdi grad, u koji se bjehu zatvorili Turci. U samoj bitci proslave se uz bana Draškovića Gašpar Orehovački, podban, Petar Patačić, Sigmund Mrnavić Vukov i Juraj Gregurovečki od Gregurovca. S njimi vojeva i rodoljubni pisac povijesti banova kanonik Jure Ratkaj Velikotaborski, koji tada prvi put bijaše u boju. Sliedećih godina kad se u Hrvatskoj pojaviše grozni potresi i poplave, a napokon i velika vatra u

bakrorezu, rezanom od Widmana. Imamo primjetiti, da je Ivan III., dok je bio banom, nosio častno ime »Defensor Croatiae«. Papinski poslanik na bečkom dvoru biskup Kamilo Meltio veli o njem, da je bio čovjek veoma dobar (huomo assai buono). Juraj Patačić, u svom djelu: »Gloria Collegii Ung.-Illyrici Bononiae« veli o njem, da je umio strogost zakona vazda ublažiti, jer je volio da bude ljubljen, nego da ga se straše. Ivan III. Drašković imao je silni imetak. Oporukom ostavio je 150000 za gradnju različitih tvrdja

Vojevao je hrabro u ratu francezkom i pruskom i odlikovao se izvanredno kod zauzeća tvrdje Glaz. Obnašao je takodjer čast velikog župana križevačkog i bio c. kr. komornik i tajni savjetnik. Dok je god. 1756. i 1757. vojevao u Njemačkoj, upravljao je u njegovo ime županijom Ivan grof Patačić, s kojim je često dopisivao u poslovih županijskih. Godine 1752. bijaše načinio oporuku, kojom svojoj ženi u ime miraza ostavi 12000 for., a svojoj djeci imanja Belaj, Černemal, Rečiću, Bednju, Prasnicu, Voću, Marćan, Božjakovinu, Bukovec, Trakošćan i Klenovnik. Umro je

Frana. Poslije toga oprostio se sa svima, smiren sjeo u jednu od banovih kočija, pa ravno u svoj samostan, u Lepoglavu. Prođu tri dana, a u Čakovec banuše grof Ivan Drašković, zagrebački biskup Borković, barun Fran Čikulin, podban barun Orehoci i protonotar kraljevstva Nikola pl. Patačić. Podban Orehoci, čovjek onizak i krupan, žutokos, crvena i nabuhla lica, pripovjedi banu da su neki velikaši razjareni zbog saveza sa sultanom, te kako bi možda dobro bilo da se odmah sazove sabor, a to je, dakako, njegovo mnijenje, ali ako svijetli ban misli da se sabor ne

napokon uslišati neke pravedne zahtjeve svojih vjernih Hrvata, ali se ne može u oblake nego treba strpljivo pričekati bolje vrijeme te popustiti u nečemu i kralju dok umiri Ugre. Barun Čikulin malo je isprva govorio. Bio je mrk, natezao je brk i prevraćao očima. Protonotar pl. Patačić bojažljivo se ogledavao dok su drugi govorili. Bio je visok i mršav, crnomanjast i kozičav, ni dlačice na licu. Svi su sjedili s banicom, banom i knezom Franom za istim stolom u najljepšoj dvorani. Zrinjski, pošto je svakoga mirno saslušao, sve im potanko razložio, kao i

iz duše mi govorite!- povika barun Čikulin. - Svi isto želimo- slegne Drašković ramenima. Uto javi sluga da je večera na stolu. Podban Orehoci radosno uzdahne. Pri večeri razgovarahu se veselije. Drašković i Čikulin u svem su se lijepo slagali. Kozičavi protonotar pl. Patačić naglo je i pohlepno jeo i pio, kretom glave hvalio je vino, klimajući za sebe, i nije slušao što drugi govore. Biskup Borković dugo je pripovijedao da malo jede, osobito uvečer, jer ga od mladosti boli želudac, a neprestano je jeo dok je opisivao svoju bolest. Podban Orehoci glasno

želudac, a neprestano je jeo dok je opisivao svoju bolest. Podban Orehoci glasno je hvalio i pilo i jelo, vješto i bezobzirno prebirao najljepše komade svake pečenke, te dokazivao Patačiću da je hrvatska kuhinja najbolja na svijetu. Sutradan odoše Drašković, Orehoci, Čikulin i Patačić u Zagreb, a biskup Borković u Beč. Katarina i Fran krenuše isti dan s jakom pratnjom na Ozalj, da pregledaju grad, da obrede sve, jer se bilo pročulo da će Austrijanci iz Karlovca navaliti na Ozalj. Iz ovoga grada odjaše banica u Bosiljevo, pa susretne putem Herbersteinove

mlada gospoda. Vrčevi zveknuše i vesela braća uzeše se opet miriti s bukovcem. Već se je i drugi škaf bio izpraznio, a Dora je baš htjela da ustane i u pivnicu po vino ode, kad li se otvore vrata i na njih se pojave dva nova gosta. Jedan bijaše Ivan grof Oršić, a drugi grof Baltazar Patačić de Zarand, mlad čovjek oko 25 godina, srednjeg stasa, okrugla široka lica i dugoljasta nosa, a jakih crnih brkova. — Tu je ljepše nego li vani! — reče grof Ivan. — Vani je kao u rogu. Nebo se je ružno naoblačilo, munje sievaju i već počimaju krupne kaplje kiše padati

pristupiv k Dori otraga i podigav joj glavu podlanicom k sebi... — Ne smijem, milostivi grofe!... Vi ste zaručeni! — Da, da, imate pravo... i doskora ću se ženiti i morat ću zaboravit na sve, što je bilo... — Sreća, što sam te našao! — progovori sada grof Patačić kadetu, s kojim je služio kod iste pukovnije... — Sutra moramo skupa odputovati k našoj pukovniji u Kanižu... — Zar se sprema na rat? — upita kadet, skočiv veselo na noge. — Ne znam ništa... — odgovori grof. — Samo to znam, da sam malo prije donio iz

— odgovori grof. — Samo to znam, da sam malo prije donio iz Beča i predao banu štafetu... Vrlo važna pisma... Jahao sam dan i noć, da su mi sve kosti pucale... — Što to može biti? — zapita Fodroczy, koji je bio vrlo ljubopitljive naravi... Grof Patačić ne reče ništa, ali za to odgovori grof Oršić kobnu, tajinstvenu rieč: — Konskripcija! — Šta konskripcija?... što je to?... upitaše neki iz družtva. — Popisat će sve kuće kmetske i plemićke, pa će bez razlike plaćati svi porez i davati

je sve moguće... — primieti tiho Lukavski. — Odkuda ima tvoja presvietlost te glase? zapita grofa Bužan. — Iz blizine dvora... — Bunit će se županije... — progovori opet Brigljević, prihvativ se iz nova lule. — Lahko za to... — opazi na to grof Patačić. — Velika je vojska, kojom car zapovieda. — Eto sad možete znati, zašto se kupi vojska, — upozori mladu gospodu grof Oršić. — U Beču su mislili na odpor u županijah, pa ga kane zagušiti oružanom silom, ako se pojavi... — Nesretne reforme! —

se razgovora o javnih poslovih — javi se sada kadet, koji je bio zlovoljan, da mora svoj dopust prekinuti. — Vidjet ćemo, što će županije na to reći... — Tako je! — povladi mu Bužan. — Nije to još gotova stvar. Bit će protesta i te kakova! Grof Patačić, koji je kao vojnik sudio o toj stvari, nasmieši se izpod brka, čuvši te rieči. — Žedan sam, braćo! — uhvati sada grof Oršić vrč. — Točite, gospo Doro, iz punoga srca. — Pijmo, pijmo! — prionu uz vrče i ostali gosti. — Ne kvarimo si dobre volje,

sjajnih plesova i plesnih zabava ovih poklada. Biskup Galjuf vrlo je mio i galantan velikaš, on će, ako ga umole, s drage volje dati jedan, ili makar dva sjajna plesa u svom biskupskom gradu. Velikaši, koji imadu svoje palače u Zagrebu, kao: Oršić, Erdödy, Magdalenić, Vojkffy, Drašković, Patačić, Sermage i drugi, pa ugledniji plemići Paravić, Raffay, Marković, koji su takodjer imali liepe palače u gornjem gradu, gradjene kao većina tih palača na starih gradskih bedemih, ne će jamačno zaostati za biskupom te će i oni u svojih dvorih dati ili sjajni ples, ili prirediti

joj s najvećom reverencijom ruku. Medjutim su već nestrpljivi plešući parovi izpunili ne baš suviše prostranu plesnu dvoranu. Grof Hinko Sermage plesao je s Rosinom, grof Ivan Oršić sa zaručnicom svojom Eleonorom, Donato Lukavski s ljepušnom Apolonijom Zdenčajevom, grof Bartol Patačić, koji je uz dopust dohrlio na ovaj ples, s baronesom Kulmerovom, a osim ovih motahu se plešući sa svojimi igračicami vojnički častnici, mlada vlastela, advokati i jurati. Već prvi taj ples bijaše tako živahan, da je, po njem sudeći, ta zabava mogla potrajati do bieloga

ju, da je ne bi nitko odonud skinuo. Na večer istoga dana, oko sedam sati, došli su in corpore u biskupski dvor svi pozvani k caru velikaši i to grofovi: Ivan Erdödy, kasnije ban hrvatski, Petar Sermage, Franjo Drašković, Adam i Ivan Oršić, Žiga Vojkffy, Karlo Pejačević, Franjo Patačić, Adelmo Petazzi i Josip Keglević, zatim baruni: Pavao Rauch, Ferdinand Kulmer i Nacio Magdalenić. Od kaptola bijahu prizvani: kapitularni vikar i prior vranski Franjo Popović, pa kanonici Ivan Josipović, Mirko Raffay, Franjo Sebastianović, pastir Arkadije, i Makso

na zlo. — Što Ti je za Boga, dragi Nacio?... — reče Lucija i podje u susret svomu mužu... — Gospodin barun se je preko mjere uzrujao... — razjasni Hinko, koji bijaše takodjer silno uzbudjen. Taj dan stigao je naime u Zagreb s ranjenom rukom kapetan grof Bolto Patačić, koji je zajedno s Jankom služio u konjaničkoj pukovniji grofa Erdödy-a. Od njega čuše, da je Janko prvi dan, kako su obsjeli Biograd, junački poginuo u okršaju s turskimi spahijami, koji su noću navalili na Laudonov tabor i utvrde. Borio se kao mahnit, kao da traži smrt. Njegova

Djevojci bijaše jedva šestnaest godina, kada se je vjenčala s asesorom Magdićem, koji bijaše punih dvadeset godina od nje stariji. Znalo se je, da nije pošla za nj od ljubavi, jer bijaše još tako mlada, da nije ni znala, što je ljubav, kada je stupila u brak. Ali barunica Pudencijana Patačić silno je zagovarala taj brak. Ona i njoj za volju roditelji govorili su djevojci, da je Josip Magdić veoma čestit, ugledan i valjan čovjek, koji je kadar svojim umom uzpeti se do najviših časti, a to je laskalo sujeti mlade djevojke i ona je bez prigovora pružila ruku svomu prvomu

znojna hata dvorištem, da ga predade na brigu prvomu od družine, na koga se namjeri, a dotle si je pridošla gospodja otrla finim rubcem od čipaka uznojeno lice, a zatim, razširivši ruke u vis, protegla udove svoga golemoga tiela. Ta čudnovata gospodja bijaše Pudencijana barunica Patačić, udova pokojnoga Nikole baruna Patačića, uživateljica dobara Kaštel, Demerje i Lović. Smatrala se u neku ruku zaštitnicom i pokroviteljicom Gitinom samo za to, jer joj se je ona mnogo više svidjala od drugih boljarskih i plemićkih gospodja. To pokroviteljstvo nije moglo Giti

već nestrpljivo čekao. S njima bijaše i banski namjestnik grof Ljudevit Erdödy. Medju pozvanicima bijaše i protonotar Najšić, eksaktor kraljevine Bužan, predstavnik kaptola s nekoliko kaptolske gospode, asesor judicijarne tabule Bedeković, podžupan Rafaj, Vuk Jelačić, Ivan grof Patačić i Stjepan Domjanić, vlastelin u Preseki. Ova potonja četvorica bijahu iz pobunjenih krajeva, kojim su kmetovi dvore popalili, kada su od straha pred njima pobjegli. Kad su svi pozvanici, a bijaše ih i nepozvanih dosta, bili na okupu, posjedaše uglednija i starija gospoda oko

su u zavjeri s ravenskim lupežima... To sam eto dočekao od svojih kmetova, kojim sam bio otac, a ne vladalac. Jedva da sam si biegom spasio život. Imam to zahvaliti slučaju, što sam imao bolje konje, nego što su u kmetova bili. Zamor negodovanja i jarosti čuo se u dvorani, jer grof Patačić bijaše doista dobar kmetovima, pa oni nisu imali nikakova razloga buniti se proti njemu ili na nj mrziti. — Tko, gospodo, nije vidio te biesne rulje, — produži Patačić, — taj si ne može pomisliti opasnosti, kojoj su vlastela bila izložena i koja im i sada još

sam imao bolje konje, nego što su u kmetova bili. Zamor negodovanja i jarosti čuo se u dvorani, jer grof Patačić bijaše doista dobar kmetovima, pa oni nisu imali nikakova razloga buniti se proti njemu ili na nj mrziti. — Tko, gospodo, nije vidio te biesne rulje, — produži Patačić, — taj si ne može pomisliti opasnosti, kojoj su vlastela bila izložena i koja im i sada još prieti. — Ja to znam! — iztaknu se glasno Domjanić. vlastelin u Preseki, čovjek vremešan, suh, nemirnih, neprestano vrebajućih očiju. — I moj su dvor zapalili... Grof

Patačić, — taj si ne može pomisliti opasnosti, kojoj su vlastela bila izložena i koja im i sada još prieti. — Ja to znam! — iztaknu se glasno Domjanić. vlastelin u Preseki, čovjek vremešan, suh, nemirnih, neprestano vrebajućih očiju. — I moj su dvor zapalili... Grof Patačić pogleda mrkim, gotovo jarostnim pogledom Domjanića i prodera se na nj: — Kojim pravom dižete vi svoj glas u ovoj skupštini? Čudim se, da ste imali lica doći ovamo. Gospodo, — reče sada grof ostalim skupštinarima, — ovaj je čovjek vrlo sumnjiv, da ortaci s kmetovima.

kmetovima, koji su mu tudjim ugrabljenim dobrom punili pivnice, staje i hambare. — Ja prosvjedujem proti toj osvadi! — vikaše piskutljivim glasom Domjanić, drhćući od velike uzbudjenosti. — Ja sam plemić, gospodo, kao i vi! — A ja uvjeravam gospodu, — javi se opet grof Patačić, — da je taj isti gospodin u velikoj sumnji, da je bio u savezu s Ljubojevićem i pobunjenim Vlasima kod Severina. — Protestor, protestor! — vikaše ponovno Domjanić, protiskujući se do biskupa i vicebana. — Uzmožni gospodine vicebane... — Ne slušajmo ga!

i žestoko. — Vi ste sisali krv kmetovima, kožu ste s njih derali... nije čudo, ako su se pobunili. Rafaj se pokunji kao kropom poliven, a u dvorani nasta tišina, koja je potrajala nekoliko časaka. — Moliste me, da vam savjetujem, — uhvati opet rieč grof Patačić, želeći učiniti kraj neugodnoj situaciji, — što da učinimo? Ja mislim, gospodo, da ne smijemo ni časa oklievati. Dobio sam viesti, da je buknula buna i u Podravini u ludbrežkoj okolici, a čujem, da se kmetovi spremaju, da priedju preko Lonje i da udare na Božjakovinu i okolicu.

u županijskoj tamnici... — Za Boga, a zašto? — pitaše Domjanić, probliediv u licu, ne znajući ništa o svem, što se je o njegovu stricu sumnjalo i što se je nakanilo s njim učiniti. — U sumnji je, da drži s tom prokletom mužadijom, — odgovori viceban rezko. — Grof Patačić rekao mu je to u lice u konferenciji, a drugi ga baciše van na vrata. Što velite na to? Ha?.... Domjanić obori oči od srama. — To bi bila velika ljaga našemu imenu! —reče mirno Krsto poslije kratka mucanja. — Ali ja uvjeravam plemićkim svojim

Gitinu papagaju. Medju pozvanicima, od kojih nijedan nije izostao, izim bivšega vicebana Raucha, bijahu opat Baltazar Krčelić, stari prijatelj Magdićeve porodice i pouzdanik baruničin, prisjednik banske tabule kanonik Josip Galjuf, veliki župan zagrebački Ivan Juršić, Ivan grof Patačić, administrator županije križevačke, Petar grof Sermage, čovjek vrlo jovijalan i u družtvima vrlo vidjen, Petar Škrlec, protonotar kraljevine, njegov brat Nikola Škrlec, bilježnik judicijarne tabule, Ladislav Szalle, gradski sudac, Antun Janković, vlastelin bisažki i kraljevski

asesorica pogleda najprije upitnim pogledom svoga muža, pa kad je vidjela, da je sbilja istina, što govori grof, uhvati se izpod ponudjene si ruke grofove, te podje s njim u gornje sobe. Mladji sviet, koji je želio plesati, bijaše tu već na okupu. Od gospode javio se za ples grof Patačić, savjetnik Janković, protonotar Škrlec, mladi Petković, odvjetnik Završki i napokon stari grof Sermage. Djevojke su se sve riešile, da će plesati, i ista Magdalena htjela je danas prvi put pokušati prvu sreću u plesu. Od gospodja plesale su samo Gita, a zatim supruge

unose u svoje kajkavske rječnike i štokavske riječi. Tako i Pavao Ritter Vitezović u kajkavskom Zagrebu potkraj 17. i na početku 18. stoljeća unosi u svoj tip jezika štokavske elemente. Ta se misao sve više razvija u daljem toku 18. stoljeća, pa u drugoj polovici toga stoljeća Adam Patačić u svom kajkavskom »Dikcionaru« navodi riječi i iz rječnika Jakova Mikalje i Ardelija Della Belle. Za Mikalju je bosanski jezik najljepši, a Della Bella već ostvaruje rječnik dubrovačkoga književnog jezika, štokavskog i ijekavskog g. 1728. s primjerima iz djela dubrovačkih

knjižnici otvoriti izložba fotografija narodnih nošnji, a restoran Galerija priprema izložbu slika slikarice Marije Asztalos iz mađarskoga Barcsa. Olga Vicel iz Pazina u subotu će se predstaviti izložbom slika »Život o koncu«, kojom će pokazati raskoš istarskih suvenira, a u dvorcu Patačić priprema se etno izložba i izložba cvjetnih aranžmana. Istodobno će mnogobrojna kulturno-umjetnička društva pokazati etnografske vrijednosti svojih krajeva. Jubilarni »Kaj su jeli naši stari«, najavljuju organizatori, posebnim će etno-štimungom na središnjem trgu

samostana crkvu Svetoga Franje Asiškoga s ulazom iz Opatovine. Crkvu je, među ostalima, oslikao i predstojnik za bogoštovlje i nastavu Izidor Kršnjavi, koji je bio i dobar slikar. U samostanu nalazi se i kapela Sv. Franje sagrađena 1683. godine. Nju je dala oslikati barunica Helene Patačić freskama iz života svetoga Franje. Skupno groblje na Mirogoju uređeno je 1878. godine na bivšem imanju Ljudevita Gaja, a 22. veljače 1942. godine bombardirali su engleski avioni Pavelićevo sklonište u Gornjem gradu, pa su bombe pale na Tkalčićevu ulicu i razorile nekoliko

samostana crkvu Svetoga Franje Asiškoga s ulazom iz Opatovine. Crkvu je, među ostalima, oslikao i predstojnik za bogoštovlje i nastavu Izidor Kršnjavi, koji je bio i dobar slikar. U samostanu nalazi se i kapela Sv. Franje sagrađena 1683. godine. Nju je dala oslikati barunica Helene Patačić freskama iz života svetoga Franje. Skupno groblje na Mirogoju uređeno je 1878. godine na bivšem imanju Ljudevita Gaja, a 22. veljače 1942. godine bombardirali su engleski avioni Pavelićevo sklonište u Gornjem gradu, pa su bombe pale na Tkalčićevu ulicu i razorile nekoliko

Udruga »Črni maček«. Kad je riječ o vinskom doktoratu, treba istaknuti kako je utemeljen prije točno 309 godina. Tu visoku i u tadašnjoj Europi cijenjenu znanstvenu ustanovu utemeljio je u svojoj kuriji u Krkancu nedaleko Vidovca kraj Varaždina 1693. godine veseli grof Baltazar Patačić. Kako se u njegovom društvu ne bi pilo bez reda i pravila utemeljio je svoju »Pajdašiju od pinte«, te ustoličio vinopijska pravila. Uz sposobnost kićenog obraćanja društvu na latinskom jeziku, ondašnjem službenom jeziku u Hrvatskoj, Patačićevi su doktori vina morali, da bi

upravitelj Herman Haller počeo ga je pretvarati u šetalište. Marija Terezija je dala sagraditi i Županijsku palaču, za što su trebale samo tri godine. Danas se ona obnavlja već šestu godinu. Teško je nabrojiti sve varaždinske palače, no ipak se ističe rokoko palača Patačić iz 18. stoljeća, obnovljena 1998. godine novcem od zakupnine Raiffeisen banke. Tu su i palače Erdödy u kojoj je poznata Glazbena škola, zatim Drašković, Jacommini, Zakmardy, Sermage u kojoj je Galerija starih i novih majstora, te Herzer gdje se nalazi poznata zbirka kukaca Franje

Katarina Zrinska; Samšon, sin Manuenov od pokolenja Dan, trinajsti sudec izraelski je. Vitezović; Red vitezov B. D: Marie od Karmela. Vitezović. Kerstni kumi bili su mu: groff Troillus…i baroneša…Patačić od Zajezde. Kerčelić; složivši se s…kraljem od Navare…Henriada; Knez Janko…oženil se je leto 1808. z gospum Franciškum rođenom baronešom od Kulmera. Danica (1842); Juraj od Hulika

o vjenčanju bosanskog bana Tvrtka i bugarske princeze Dorotee. Jer je baš tada mladoženja biskupu Petru darovao 10 arapskih kobila i pastuha, pa su se od tada do 1806. uzgajali samo konji te pasmine. Pritom je zanimljiv i podatak da je nakon povlačenja Turaka 1706. ergelu obnovio biskup Đuro Patačić i zbog toga u Carigradu nabavio 18 arapskih kobila i osam pastuha. No poslije 13 godina još je biskup Pater Bakić u Egiptu kupio 30 arapskih konja i zbog toga prodao 30 jutara hrastove šume! No promjene u uzgoju konja na ergeli biskupije sredinom 19. stoljeća uvodi biskup

ni Milka Trnina, koju je utjelovila Ivanka Boljkovac. Bela IV. strpljivo je odgovarao na pitanja znatiželjnika, a bio je raspoložen i za fotografiranje. »Muž i ja smo se slikali s Belom IV. Doveli smo djecu, ali i mi uživamo«, s osmijehom je rekla Martina Zovko. Grofica Eleonora Patačić pričala je o svom životu, najviše o razlozima zbog kojih je svu imovinu ostavila kmetovima. Krajem 19. stoljeća »žive slike« bile su uobičajene u Zagrebu. Priređivane su u otmjenim zagrebačkim obiteljima u vrijeme fašnika. Posebno se isticala kuća baruna Vranyczanija

Bibliografija rezultata

Barne Karnarutić [1584], Djela (Matica hrvatska, 2002., Zagreb), 215-308 pp. [broj pojavnica] [Karnarutic_Djela].

Ivan Kukuljević Sakcinski [1886], Glasoviti Hrvati prošlih vjekova (Matica hrvatska, Zagreb), 269 pp. [broj pojavnica] [Sakcinski_Glasoviti_Hrvati].

Eugen Kumičić [1894], Urota Zrinsko-Frankopanska (Bulaja naklada, 1999., Zagreb), 291 pp. [broj pojavnica] [Kumicic_Urota].

Josip Eugen Tomić [1895], Za kralja – za dom: historička pripoviest iz XVIII. vieka; Dio drugi. (Žrtve zablude.) (Naklade "Matice hrvatske", Zagreb), 439 pp. [broj pojavnica] [Tomic_ZaKralja].

Josip Eugen Tomić [1902], Udovica. Pripoviest (Matica hrvatska, Zagreb), 259 pp. [broj pojavnica] [Tomic_Udovica].

Ljudevit Jonke [1971], Hrvatski književni jezik danas (Školska knjiga, Zagreb), 145 pp. [broj pojavnica] [Jonke_Hrvatski_knjizevni_jezik].

NA [2000], Vjesnik online (© 2006, Vjesnik d.d.) [broj pojavnica] [Vj20000831].

NA [2002], Vjesnik online (© 2006, Vjesnik d.d.) [broj pojavnica] [Vj20020404].

NA [2002], Vjesnik online (© 2006, Vjesnik d.d.) [broj pojavnica] [Vj20020411].

NA [2002], Vjesnik online (© 2006, Vjesnik d.d.) [broj pojavnica] [Vj20021111].

NA [2005], Vjesnik online (© 2006, Vjesnik d.d.) [broj pojavnica] [Vj20050511].

Lana Hudeček [2006], Izricanje posvojnosti u hrvatskome jeziku do polovice 19. stoljeća (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb), 271 pp. [broj pojavnica] [Hudecek_Izricanje].

NA [2006], Vjesnik online (© 2006, Vjesnik d.d.) [broj pojavnica] [Vj20060811].

NA [2007], Vjesnik online (© 2006, Vjesnik d.d.) [broj pojavnica] [Vj20070219].

Pritisnite ovdje za izvješće Pojavnica u kontekstu