skočivši na noge požuri se prama strani, odkud je glas prihodnice do nje dopro.

Ugojeni njezin kuhar čuo je medjutim prvi povik nadošle gošće i prvi se našao na mjestu, pa prihvatio za uzdu konja, s kojega je gospodja spretno poput mladića sjahala. Kuhar povede znojna hata dvorištem, da ga predade na brigu prvomu od družine, na koga se namjeri, a dotle si je pridošla gospodja otrla finim rubcem od čipaka uznojeno lice, a zatim, razširivši ruke u vis, protegla udove svoga golemoga tiela.

Ta čudnovata gospodja bijaše Pudencijana barunica Patačić, udova pokojnoga Nikole baruna Patačića, uživateljica dobara Kaštel, Demerje i Lović. Smatrala se u neku ruku zaštitnicom i pokroviteljicom Gitinom samo za to, jer joj se je ona mnogo više svidjala od drugih boljarskih i plemićkih gospodja. To pokroviteljstvo nije moglo Giti škoditi, što više, mogaše joj biti samo na korist, jer barunica bijaše žena silne volje, koja je uz to imala svezâ s vrlo mogućim i uplivnim ličnostima. S toga je Gita ljubezno primala to pokroviteljstvo baruničino, premda ga nije dosele nikad trebala, osim kad je valjalo, da se ušutkaju zli jezici, mužki i ženski, koji su se spremili, da liepu i mnogo zavidjanu Gitu obruže i ogovore.

Gita se iskreno poradovala dolazku baruničinu, pa joj je već iz daleka počela domahivati rukom, vičući joj: „Dobro došla, dobro došla!“

Barunica podje nekoliko koračaja u susret mladoj prijateljici, koja je po svom običaju barunici ruku poljubila i onda se tek s njom ogrlila.

— Ave, Margarita! — progovori sada barunica, držeći za ramena udovicu i oštro joj gledajući u lice. — No, drago mi je, da na prvom susretanju sa mnom nisi

page prethodnih

page sljedećih