znanice dosudiše jednodušno tu počast njoj: uzor ženi i majci, bogobojnoj kršćanki i vitežkoj, uglednoj velikašici. S naprahanom gustom svojom kosom, u koju bijaše usadjen skupocjen diadem od briljanta, imajući na sebi srebrnaste boje opravu od težkoga brokata, gojazna i povisoka, bijaše grofica Lucija upravo veličanstvena pojava, koja u mnogom, kako tvrdjahu starija gospoda, opominjaše na nezaboravnu caricu Mariju Tereziju.

Plesala je kratko vrieme otmeno i dražestno sa svojim elegantnim plesačem. Prisutna gospoda u dvorani gledala su s velikom dopadnošću plešući par. I sam barun Nacio promatraše sladko-sjetnim osjećajem u srcu dragu svoju ženu, sjećajući se liepoga dana, kada je s njom, „turopoljskom golubicom“, oduševljeno plesao u dvoru meštra kraljevine Petra Škrlca. Davno je prošlo to liepo, nezaboravno vrieme sladke mladosti!

Lucija morala je skoro prestati plesat, jer joj je neduha smetala. Njezin kavalir odvede ju na mjesto i poljubi joj s najvećom reverencijom ruku.

Medjutim su već nestrpljivi plešući parovi izpunili ne baš suviše prostranu plesnu dvoranu. Grof Hinko Sermage plesao je s Rosinom, grof Ivan Oršić sa zaručnicom svojom Eleonorom, Donato Lukavski s ljepušnom Apolonijom Zdenčajevom, grof Bartol Patačić, koji je uz dopust dohrlio na ovaj ples, s baronesom Kulmerovom, a osim ovih motahu se plešući sa svojimi igračicami vojnički častnici, mlada vlastela, advokati i jurati.

Već prvi taj ples bijaše tako živahan, da je, po njem sudeći, ta zabava mogla potrajati do bieloga dana, što u tadanje vrieme ne bijaše ništa neobična.