Ali čim su veze između pojedinih dijelova narodnog područja postale življe, počela se osjećati potreba da se

izgradi takav književni jezik koji bi mogao što bolje služiti svim hrvatskim krajevima. Tako čakavac Bartol Kašić, pisac prve hrvatske gramatike g. 1604. predlaže da se kao zajednički književni jezik prihvati štokavski dijalekt koji je već znatno afirmiran, a tako i kajkavski leksikografi Ivan Belostenec već u 17. stoljeću i Andrija Jambrešić u 18. stoljeću unose u svoje kajkavske rječnike i štokavske riječi. Tako i Pavao Ritter Vitezović u kajkavskom Zagrebu potkraj 17. i na početku 18. stoljeća unosi u svoj tip jezika štokavske elemente. Ta se misao sve više razvija u daljem toku 18. stoljeća, pa u drugoj polovici toga stoljeća Adam Patačić u svom kajkavskom »Dikcionaru« navodi riječi i iz rječnika Jakova Mikalje i Ardelija Della Belle. Za Mikalju je bosanski jezik najljepši, a Della Bella već ostvaruje rječnik dubrovačkoga književnog jezika, štokavskog i ijekavskog g. 1728. s primjerima iz djela dubrovačkih pisaca.