Premda je Drašković po svojoj ćudi više naginjao na poslove gradjanske nego li ratne, ipak se je morao u ono ratno doba ponajviše baviti vojničkimi poduzeći. Tadašnji tridesetgodišnji rat bješe izsisao iz Hrvatske gotovo svu njezinu vojničku snagu, a ban se morao neprestano boriti sad s Turci sad s Rakocijevimi četami, saveznici Šveda. Kratko vrijeme iza svoga uvoda posla ban Petra Keglevića u krajinu bansku i karlovačku, da sabere tamo nove čete. Ujedno naloži istomu Kegleviću, da otidje u okolicu jamničku i gvozdansku na pomoć srpskim doseljenikom, koje bješe doveo neki Todorović, utekavši jedva pred potjerom turskom. Naši rastjeraše sretno Turke iz rečenih predjela. Ovom prilikom padoše u naše ruke dva turska glavara po imenu: Odabaša i Bradovica-aga; prvoga zadrža ban

za svoga sužnja, drugi dopade gjenerala Vuka Frankapana. Mnogo je imao ban brige da zapriječi prečeste mejdane i dvoboje, što su ih naši junaci običavali imati s turskimi delijami. Kao mejdandžije prve vrsti odlikovahu se u ono doba s naše strane Petar Patačić, Petar Letovanić i Gašpar Orehovački od Orehovice, podban hrvatski.