— Ako je živ, zašto mi ne piše? ... — poče opet gorko jadikovati djevojče. — O, moj Janko! ... da Ti znaš, kako je meni, Ti bi mi odmah pisao...

— Umiri se, dušice, — tješila ju majka, — ja se nadam, da ćemo skoro dobiti od njega viesti...

— Ah, a zašto me on ne smije uzeti? — upita sada s težkim uzdahom, možda već stoti put bolestnica, pridigavši se s majčina krila, a malo za tim dodade slabim glasom: — Al sad je već kasno! ...

Luciji bijaše, kao da joj tko nožem srce para... Suze joj orosiše oči, ali ne reče ni rieči... I što da joj kaže na to? ... Nesretno djevojče reklo je istinu... Bijaše sada već kasno... Ona je stajala na rubu groba... Prva zima pokosit će njezin mladi život i nestat će nje i njezinih boli...

U to čuli se vani koraci i za čas unidju u sobu barun i grof Hinko, koji je baruna podupirao... Barun bijaše sav blied i porušen.

Opazivši ih Lucija, posluti na zlo.

— Što Ti je za Boga, dragi Nacio? ... — reče Lucija i podje u susret svomu mužu...

— Gospodin barun se je preko mjere uzrujao... — razjasni Hinko, koji bijaše takodjer silno uzbudjen.

Taj dan stigao je naime u Zagreb s ranjenom rukom kapetan grof Bolto Patačić, koji je zajedno s Jankom služio u konjaničkoj pukovniji grofa Erdödy-a. Od njega čuše, da je Janko prvi dan, kako su obsjeli Biograd, junački poginuo u okršaju s turskimi spahijami, koji su noću navalili na Laudonov tabor i utvrde. Borio se kao mahnit, kao da traži smrt. Njegova hrabrost zavela ga predaleko... Spahije ga obkoliše sa svih strana i sasjekoše... Kada

page prethodnih

page sljedećih