Ljudevit Jonke [1971], Hrvatski književni jezik danas (Školska knjiga, Zagreb), 145 pp. [broj pojavnica] [Jonke_Hrvatski_knjizevni_jezik].
-- 17 -- izgradi takav književni jezik koji bi mogao što bolje služiti svim hrvatskim krajevima. Tako čakavac Bartol Kašić, pisac prve hrvatske gramatike g. 1604. predlaže da se kao zajednički književni jezik prihvati štokavski dijalekt koji je već znatno afirmiran, a tako i kajkavski leksikografi Ivan Belostenec već u 17. stoljeću i Andrija Jambrešić u 18. stoljeću unose u svoje kajkavske rječnike i štokavske riječi. Tako i Pavao Ritter Vitezović u kajkavskom Zagrebu potkraj 17. i na početku 18. stoljeća unosi u svoj tip jezika štokavske elemente. Ta se misao sve više razvija u daljem toku 18. stoljeća, pa u drugoj polovici toga stoljeća Adam Patačić u svom kajkavskom »Dikcionaru« navodi riječi i iz rječnika Jakova Mikalje i Ardelija Della Belle. Za Mikalju je bosanski jezik najljepši, a Della Bella već ostvaruje rječnik dubrovačkoga književnog jezika, štokavskog i ijekavskog g. 1728. s primjerima iz djela dubrovačkih pisaca.
Razvoj dakako ide dalje. U 19. stoljeću u Zagrebu, koji postaje kulturno središte hrvatskoga naroda, mlada generacija, kajkavska i štokavska i čakavska, pod vodstvom Ljudevita Gaja, s jasno izraženom sviješću o jednoj narodnoj pripadnosti, donosi g. 1836. historijsku odluku da se štokavski dijalekt ijekavskog izgovora, koji je već bio afirmiran u književnosti Dubrovnika, prihvati kao književni jezik hrvatskoga naroda umjesto dotadašnja tri dijalekta. Hrvatski preporoditelji u svom nerealnom zanosu misle da bi to mogao biti književni jezik svih južnih Slavena. U isto doba borio se za štokavski književni jezik ijekavskoga izgovora kod Srba, koji su se dotle služili umjetnim slavenosrpskim književnim jezikom, jezični reformator Vuk Stefanović Karadžić, pa su tako postepeno i hrvatska i srpska književnost dobile zajedničku osnovu za svoj književni jezik. Karadžić je sa svojim prijedlogom praktično pobijedio kod Srba g. 1847, ali službeno u Srbiji tek 1868.
Ljudevit Gaj i njegovi gramatičari štokavac Vjekoslav Babukić i čakavac Antun Mažuranić zamislili su takav književni jezik koji bi spojio stariju jezičnu tradiciju s novijim jezičnim tendencijama, a Vuk St. Karadžić u potpunosti se oslonio na novoštokavski hercegovački ijekavski narodni tip, tako da su stvorene različite startne osnove za budući hrvatski i srpski književni jezik. O tome su Babukić i Karadžić javno polemizirali. Da se razriješi taj spor, sastali su se u Beču g. 1850. ilirci Dimitrija Demeter, Ivan Kukuljević i Ivan Mažuranić s jedne strane i Vuk St. Karadžić i Đuro Daničić s druge strane, pored drugih manje
Ljudevit Jonke [1971], Hrvatski književni jezik danas (Školska knjiga, Zagreb), 145 pp. [broj pojavnica] [Jonke_Hrvatski_knjizevni_jezik].
|
