zapalili i njegov dvor, ali su odmah i oganj pogasili, kad je on stupio medju njih i nekoliko časaka povjerljivo govorio s poglavicama bune. Znade se, da je dva dana sproveo na svom dobru, dok su kmetovi slavili svoje orgije na Šimunčićevoj i Patačićevoj Preseki. Mi drugi moradosmo bježati glavom bez obzira, samo da život spasimo, a on se je liepo gostio i pio s kmetovima, koji su mu tudjim ugrabljenim dobrom punili pivnice, staje i hambare.

— Ja prosvjedujem proti toj osvadi! — vikaše piskutljivim glasom Domjanić, drhćući od velike uzbudjenosti. — Ja sam plemić, gospodo, kao i vi!

— A ja uvjeravam gospodu, — javi se opet grof Patačić, — da je taj isti gospodin u velikoj sumnji, da je bio u savezu s Ljubojevićem i pobunjenim Vlasima kod Severina.

— Protestor, protestor! — vikaše ponovno Domjanić, protiskujući se do biskupa i vicebana. — Uzmožni gospodine vicebane...

— Ne slušajmo ga! Napolje s njim, napolje! — vikahu sabrana gospoda kao u jedan glas.

Domjanić hoćaše sveudilj da nešto govori, nu ne daše mu. Njegovo držanje razljuti napokon tako prisutne, da su ga dva mladja plemića pograbila i bacila na vrata u hodnik.

Grohotan smieh zaori na to u konferenciji.

— Toga ću lopova dati odmah uloviti, čim se svrši konferencija! — reče tiho viceban biskupu.

— Ovaj je čovjek doista kriv svoj našoj nesreći! — Primieti podžupan Rafaj.

— I vi s njim! — uleti podžupanu u rieč banski namjestnik grof Erdödy ljutito i žestoko. — Vi ste sisali krv kmetovima, kožu ste s njih derali... nije čudo, ako su se pobunili.