— To je uvredljivo i osobno, ali u ovom paskvilu nema nikakove osobne uvrede.

— Ali je svakako nedostojan postupak napram previšnjoj osobi Vašega Veličanstva. — reče ban. — Ja ću dati tu stvar strogo iztražiti...

— Ne ćete, dragi moj komisaru! — prekinu mu rieč car. — Čitav sviet znade, a jamačno je i Vam poznato, da sam napram paskvilantom vrlo liberalan. Car je, rekavši to, sigurno mislio na onaj slučaj, kad je proti njemu izašao ogorčeno pisani pamflet radi toga, što je jedan židovski bogataš kupio na dražbi po carevoj odredbi izpražnjen samostan. Kad su se njegovi dvorani snebivali i nagovarali cara, da dade potražiti krivce, on ne samo da ih nije poslušao, nego je dao taj pamflet tiskati i naredio, da se u svih knjižarah prodaje za šest novčića, koji se je novac imao siromakom razdieliti. Time je car postigao dvoje: dobio je nekoliko tisuća za uboge, a osim toga razoružao je svoje protivnike, koji nisu više paskvilima na nj napadali.

— Ovaj papir neka ostane na mjestu, gdje je sada prikovan, — zapovjedi car, — da ga mogu čitati sva gospoda velikaši i zastupnici klera, koje sam pod večer k sebi naredio.

Careva zapovied morala se je točno izpuniti. Biskupski slobodnjak stajao je sve do večeri kraj one ploče i čuvao ju, da je ne bi nitko odonud skinuo.

Na večer istoga dana, oko sedam sati, došli su in corpore u biskupski dvor svi pozvani k caru velikaši i to grofovi: Ivan Erdödy, kasnije ban hrvatski, Petar Sermage, Franjo Drašković, Adam i Ivan Oršić, Žiga Vojkffy, Karlo Pejačević, Franjo Patačić, Adelmo Petazzi i Josip Keglević, zatim baruni: Pavao Rauch,

page prethodnih

page sljedećih