Pokojni Josip Magdić, asesor judicijarne tabule i kraljevski savjetnik, vlastelin na Gornjoj Konščini u Zagorju, bijaše posljednji mužki potomak svoga starodavnoga plemena. Bijaše oženjen s Margaritom plemenitom Gabelić, kćerju bogatoga vlastelina legradskoga. Djevojci bijaše jedva šestnaest godina, kada se je vjenčala s asesorom Magdićem, koji bijaše punih dvadeset godina od nje stariji. Znalo se je, da nije pošla za nj od ljubavi, jer bijaše još tako mlada, da nije ni znala, što je ljubav, kada je stupila u brak. Ali barunica Pudencijana Patačić silno je zagovarala taj brak. Ona i njoj za volju roditelji govorili su djevojci, da je Josip Magdić veoma čestit, ugledan i valjan čovjek, koji je kadar svojim umom uzpeti se do najviših časti, a to je laskalo sujeti mlade djevojke i ona je bez prigovora pružila ruku svomu prvomu proscu, koji je mudro sve druge pretekao. Asesor Magdić požurio se je na uprose, da mu nitko drugi ne ugrabi ribicu zlatoperku, kakova bijaše gospodična Margarita ili Gita, kako su ju u obitelji zvali. Ne samo da je bila vanredno liepa, nego i vanredno bogata. Njezin otac, premda vlastelin, nije se sramio baviti se i trgovinom. Sa susjednom Štajerskom imao je živahnu trgovinu sa žitom i govedima, a znalo se je i to, da je vrlo dobre posle načinio, prodavajući živež carskoj i zemaljskoj vojsci, koja je kretala na Turke, ili Tökölijeve buntovnike. Prosti sviet govoraše, da plemeniti gospodin Gabelić mjeri cekine i dukate na vagane: je li bio baš tako bogat, to je on sam najbolje znati mogao, nu da je svakako silno bogat bio, o tom nije nitko mogao posumnjati, pa nije toga ni sam tajio. Žalio je samo, da ne ostavlja za sobom mužkoga potomka. Imao je samo dvie kćeri, Gitu i jednu mladju, koja bijaše udata za baruna Pejačevića u Slavoniji.